Foto: Arhiva
U biljnom i životinjskom svijetu simbioza je bliska i dugotrajna interakcija dvaju organizama različitih vrsta koja nastaje najčešće zbog: obostrane koristi, koristi jednog, ali nikako na štetu drugog, i na kraju dolazimo do one najgore “PARAZITSKE“ simbioze u kojoj jedan organizam živi hraneći se isključivo na štetu drugoga.
Ovo je priča upravo o toj vrsti koju su bolesni ljudski um i pohlepa doveli skoro do savršenstva. U njoj omaleni paraziti bez ikakvog osjećaja i samilosti izjedaju svoju ogromnu supstancu, sve do momenta dok je potpuno ne prožderu i ne shvaćajući da će sa zadnjim zalogajima i njima doći kraj. Dugo je košarka u Zadru (i sve oko nje) bila slijed jedne velike i neiskvarene ljubavi čiji su glavni akteri nagrađivani isključivo šalicom toplog čaja, a logistiku su činili samo oni koji su bili u stanju posegnuti u vlastiti novčanik pružajući financijsku potporu. Navijači su svoju neizmjernu ljubav iskazivali kupnjom ulaznica hrleći u košarkaški hram. Mentalni sklop svih čimbenika još uvijek nije bio zagađen pošasti nadolazećih vremena koja su sa sobom nosila neka nova pravila, i zakone koji priznaju samo pobjede osobnog interesa. A sve zbog toga što je klub bio jedina SVETINJA...
Kako je sudbina sretnih vremena svugdje na svijetu ista, iz jednostavnog razloga što im brzo dođe kraj, tako je i idilu zadarskog košarkaškog sna prekinulo prokletstvo koje razara i dovodi u iskušenje čak i one najstabilnije. Prokletstvo zvano "LOVA". Gledajući sa današnje vremenske distance sve više me obuzima osjećaj da je za sve naše nedaće najlakše okriviti dvije istinske legende ponikle u ovom klubu, koje su se drznule u malo vremena napraviti ono što mnogima ne bi uspjelo niti za dva života. Jedan mali klub izvesti iz tame lokalnih okvira i preko noći njegovo ime upisati na košarkašku kartu svijeta, nije mali grijeh. Njihova genijalnost je poput El Dorada počela privlačiti marginalce željne slave i bogatstva i od tog momenta klub postaje nepresušno vrelo života za gomilu parazita bez kune u džepu koji svojom pojavom uspijevaju aktivirati sistem samouništenja.
Klub iz velike poštene obitelji, izrastao obasut neizmjernom ljubavi,odjednom se našao u lošem društvu okružen trećerazrednim političarima, nikad dokazanim gospodarstvenicima i menadžerima sumnjive kvalitete. Silnu ljubav u tren je prekrila lavina osobnih interesa, a volonteri su se počeli gubiti pred najezdom sumnjivih tipova kojima je jedini cilj bio preko njega skinuti paučinu sa svojih kronično praznih bankovnih računa i novčanika.
Neuvjetna dvorana godinama im je pružala savršen alibi za sve rezultatske neuspjehe i nikad dosanjane navijačke snove, a parazitski odnos u toj naoko idealnoj simbiozi, uspješno je prekrivao tek gusti dim njenog usijanog grotla. I dok su za sva posrtanja i izgubljene trofeje uporno izmišljali krivce, polumrak trošnih Jazina služio je kao idealan paravan iza kojega se moglo slasno nagrizati vlastitu supstancu i živjeti život na visokoj nozi.
Nova dvorana kojoj su godinama uporno odolijevali svjesni svoje nesposobnosti, konačno je ugledala svijetlo dana i razgolitila vještu spregu ljudskog nemorala i pohlepe, otkrivajući navijačima tužnu istinu. Sve laži, prevare, krađe, intrige i spletke pred kojima je svima glava uporno gurana u pijesak, napokon su izbile na površinu, a blještavilo njenih reflektora samo je osvijetlilo sliku teškog ranjenika na umoru okruženog gomilom već podebljih parazita okupljenih na jednoj od svojih zadnjih gozbi.
Mjesto sa kojeg se poput Feniksa, iz vlastitog pepela u nebeske visine trebao vinuti stari euroligaš u novom i najsjajnijem ruhu, možda na kraju postane njegovo stratište. A ako se crne slutnje ne daj Bože obistine, neka onda kupola velebne dvorane ostane kao sramotan spomenik podignut za života, svima koji su godinama proždirali njegovu supstancu.
