Giuseppe Giergia

Bila su to djeca cvijeća. Djeca rođena u jeku vijetnamskog rata, djeca Watergate-a, djeca razdoblja buktanja hladnog rata između tadašnjeg SSSR-a i SAD-a, velike zapadne sile. Blokovska djeca. I bilo je tako svugdje u svijetu. Osim u jednom malom kutku na kugli zemaljskoj.

Tamo su to bila djeca koša, djeca Giuseppea Giergie i Kreše Ćosića. Oni se nisu zamarali blokovskom podjelom svijeta, nije bilo marširanja s povicima "Make love not war", oni su marširali s povicima "Mi smo Zadrani, Zadar je naš!"

Dvadesetak godina poslije. Djeca Ćosića i Giergie dobili su svoju djecu. U svijetu se približavao kraj hladnog rata, istočni blok je polako gubio i raspadao se. Svijet je obilježila i velika tragedija - Černobil. Zadar, pak nešto drugo. Zadar su obilježila 34 koša Petra Popovića u trećoj finalnoj utakmici usred Zagreba protiv aktualnih europskih prvaka, Cibone. 34 koša koja su Zadru donijela novi naslov prvaka bivše države.

Tako su rasla ta djeca - "zadarska dica." Danas su malo drukčija vremena. Nisu više nositelji igre Giergia i Ćosić, nije više to ni Petar Popović, pa čak ni njegov sin Marko, koji je u sličnom stilu božanskom nadahnutošću trpao koš Macabija u finalu Goodyear lige, nisu to više ni Emilio Kovačić, ni Davor Marcelić, pa čak ni Arijan Komazec i Dino Rađa, igrači koji su također ostavili kratak ali upatmljiv pečat u jednoj sezoni.

Lani su nositelji bili Corey Brewer i Juby Johnson. Ove godine očekuje se da nositelji budu Dixon, Beck i Johnson. Da, istina, nijedan od ove trojice nije Hrvat, nijedan nije Zadranin. Ali, ipak ostale su neke stvari iste. Ostali su ona djeca Ćosića i Giergie, djeca Popovića koja i dalje bodre svoj klub. Ostalo je i isto ime na dresu tog kluba, ponosno i veliko, kao njegova povijest - KK ZADAR.

Istina je da Zadar u svom rosteru nema petoricu reprezentativaca koji su nastupili na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Pekingu. Istina je da Zadar nema toliko novaca da može vratiti svoje vedete ponikle u Zadru, reprezentativce koji su igrali prije par godina ovdje. Istina je i nitko je ne osporava da Zadar nije glavni grad Hrvatske.

Ali Zadar, htjeli to neki ili ne, pripada Hrvatskoj. Zadar je peti grad po veličini u Hrvatskoj. Zadar u Europi i svijetu pronosi svoje ime kao jedan od simbola hrvatske košarke. Pa, na kraju krajeva Zadar je aktualni prvak Hrvatske. Htjeli neki to ili ne i Zadar je hrvatski proizvod.

Upravo radi toga zasmetaju poneke izjave, ubodu u srce i dušu onog malog čovjeka, navijača Zadra odraslog na svojim košarkaškim herojima koji možda nikad u životu nije imao talenta da pogodi tricu preko ruke ili napravi fantastičan rolling te lagano od table položi kroz u tu famoznu mrežicu. Ali zato ima srca i duše bodriti neprestano svoj Klub, svoj Zadar, svoju ekipu.

Jednako i sa istim žarom kao i kad su u njemu igrali Ćosić i Giergia, ili Popović i Banić ili Brewer i Johnson. Prihvatio ih je sve, malene i velike, Zadrane i ne-zadrane, Hrvate i strance, bijele i crne. Jer svi su se borili za Klub, za Zadar, za hrvatski Zadar. Ma koliko se to nekima sviđalo ili ne.