"Nema većeg zadovoljstva nego proslaviti svoj klub" - Arijan Komazec

Jedan od najvećih zadarskih košarkaša svih vremena bez sumnje je Arijan Komazec. Rođen u Zadru 23.siječnja 1970., Arijan je kao i većina Zadrana košarku počeo igrati u kvartu.

"To su bili dječački dani, igrali smo košarku u kvartu i onda se moj rođak upisao u školu košarke pa sam i ja počeo trenirati. Bilo je to 1980. godine, a u to vrijeme je i pokrenuta škola košarke KK Zadar" - započeo je Arijan svoju košarkašku priču.

"U tim trenucima trener mi je bio Slavko Trninić. On mi je najduže bio trener i činjenica je da sam s njim počeo. On me prvi uveo u taj košarkaški svijet. Bio je veliki košarkaški entuzijasta, ono što se kaže košarka za doručak, ručak i večeru."

Vrlo brzo ljudi u KK Zadar prepoznali su Komazecov talent, te je već sa 16 godina debitirao u prvoj momčadi Zadra.

"Za prvu momčad Zadra debitirao sam u sezoni 1985./86. Đurović je tada bio trener Zadra i on me priključio seniorima. Nakon toga je trener bio Pino Giergia kod kojega sam zaista puno igrao. Zahvalan sam svim trenerima koji su me ubacili u vatru tako mladoga i dali mi priliku da igram."

Ono zbog čega ga mnogi navijači i dan danas pamte je činjenica da je igrao za Zadar i u najtežim – ratnim godinama.

"Nikome nije bilo lijepo tada, rat nikome ne želiš. To su bile teške godine za sve Zadrane, za sve Hrvate koji su tu živjeli. Bila je agresija na Hrvatsku i to su bila najgora životna iskustva.

Imao sam sreću što sam profesionalac i ukazala mi se ta prilika koju sam iskoristio. To je bilo dobro i za Zadar i za mene. Zadar je tada dobio financijska sredstva koja su bila neophodna da bi klub dalje mogao normalno funkcionirati.

Bila su to teška vremena, nije bilo novaca, nije bilo privrede, nije bilo ničega. Klub je morao nastaviti živjeti i donesena je odluka o mom transferu u grčki Panathinaikos 1992. godine."

Kao vrlo mladom igraču nije Komazecu nije bilo nimalo lako u velikom grčkom klubu, no sve je to bilo jedno veliko iskustvo.

"To je bilo jedno traumatično iskustvo za mene jer nije lako iz ove male sredine otići u veliki klub. Nisam išao korak po korak nego sam direktno ušao vatru što je za mene bilo dosta traumatično iskustvo jer nisam imao nekoga tko bi me vodio. U svakom slučaju nije bilo lako."

Nakon Grčke, Komazec je pet godina proveo u Italiji, tri u Vareseu i dvije u Kinderu iz Bologne, a sjajnim je igrama privukao zanimanje najvećih europskih i svjetskih klubova. Među njima je bila i Barcelona.

"To je bila samo jedna od ponuda. U europskoj košarci se mijenjaju trendovi. Jedno vrijeme se u Italiji najviše plaćalo, onda u Turskoj, Španjolskoj i to se mijenja.

Jednostavno gdje ti menadžer nađe dobru ponudu tamo ideš. Tada se, između ostalih za mene zanimala i Barcelona ali uvijek izabereš onu ponudu koja ti najviše odgovara."

Usljedio je povratak u Atenu, no ovoga puta u Olympiacos.

"Kako sam već bio u Panathinaikosu brzo sam se ponovno adaptirao na Atenu. Imao sam tada i neke ozljede zbog kojih nisam igrao ali to je sve sastavni dio sporta. Vrlo brzo sam se vratio i igrali smo final four.

Bila je to jedna fantastična, svjetska ekipa, a ta moja ozljeda je došla baš u nezgodno vrijeme. Vratio sam se zaista brzo, nakon samo mjesec i pol dana, no da sam bio u potpunosti spreman možda smo mogli i na vrh Europe."

"Sezona za pamćenje" kako ju je definirao sam Arijan svakako je bila ona povratnička u matični klub – Zadar.

"U svakom slučaju bila je to jedna sezona za pamćenje. Osvojili smo kup, igrali smo finale, bili smo među četiri momčadi u Europi. To je bio Saporta kup ali opet smo bili u vrhu Europe. Falila nam je mrvica sreće, a ja sam se ponovno ozljedio.

Cibona je tih godina bila stravično jaka kao i uvijek. Mi smo afirmirali mlade igrače, braću Ružić, Perinčića, nismo imali Amerikance koji su bili ekstremno skupi kao što ih je imala Cibona. Oni su imali puno veću podršku od grada, bolju klupsku strukturu i veći budžet, sve je tih godina bilo na njihovoj strani.

Nismo uspjeli osvojiti prvenstvo, svima nam je bilo krivo ali jednostavno realnost je bila takva."

Iako se nije puno zadržao dokaz košarkaške veličine Arijana Komazeca svakako je i transfer u NBA momčad Vancouver Grizzlies.

"Ja sam išao u Ameriku kada sam već imao 31 godinu. Htio sam jednu mirnu sezonu, odredio sam sebi u glavi da ako uspijem dobro, ako ne uspijem nije tragedija. To iskustvo mi je dobro došlo da vidim kakvi su to igrači, kakva je atosfera u NBA-u.

Imao sam ponudu iz NBA i kad sam bio mlađi, nakon prve dvije sezone što sam odigrao u Vareseu. Tada sam, 1994. godine, imao ponudu New Yerseya na pet godina ali nisam je prihvatio.

Igrao sam u životnoj formi ali sam znao da je to jako teška liga. U tom trenutku vjerojatno nisam još bio psihički spreman na sudar sa jednim takvim novim svijetom. Jednostavno sam se odlučio za Europu."

Arijan Komazec u dresu AEK-aPo povratku iz SAD-a Komazec je odradio još pola sezone u grčkom AEK-u, a blistavu karijeru okončao je u Italiji, u Avellinu.

"Kad sam se vratio iz Vancouvera imao sam jednu sezonu pauze, a onda sam pola sezone odigrao u AEK-u. AEK je tada bio u vrhu i gdje god sam ja igrao ta je momčad bila u vrhu, od Italije, Grčke, Hrvatske...

Samo je bilo pitanje nijansa koja će momčad otići na sam vrh. Izbacili smo Panathinaikosa koji je bio prvak Europe. Imao sam jednu malu ozljedu, a onda su se oni malo nesportski ponijeli tako da sam tamo odigrao samo pola sezone.

Nakon toga, zadnju sezonu sam odigrao u Avellinu gdje je isto bilo teško ali tamo smo se borili za ostanak. Te sezone je talijanska liga bila fantastično jaka i uspjeli smo ostati u ligi.

Tih godina su počeli problemi u košarci sa isplaćivanjem, nepoštivanjem ugovora. To je bio jedan raskorak u košarci, jedan period turbulencija s ugovorima. Fizički sam se dobro osjećao ali sam možda psihički bio malo umoran tako da sam se odlučio za kraj karijere."

Nakon gotovo dvadeset godina aktivnog igranja usljedio je zasluženi odmor.

"Profesionalna karijera je stresan posao i nakon toga je uvijek potreban odmor. To prakticiraju gotovo svi sportaši. Kada prođe taj jedan period onda treba pronaći sebe u nečem drugom.

Čovjek se počne tražiti, u čemu ima još ambicija, gdje bi mogao raditi nešto što voli... Nekako je logično da se vratim u sport jer mislim da sam u sportu dao puno i da još mogu puno dati.

Imam veliko iskustvo, dugo godina igranja, puno trenera, puno putovanja, upoznao sam razno razne kulture i sigurno da to iskustvo mogu prenijeti mlađim naraštajima košarkaša."

Ari u dresu reprezentacijeKomazec je bio svjetski prvak sa reprezentacijom Jugoslavije 1990. u Buenos Airesu, a sudjelovao je i u osvajanju posljednje medalje sa reprezentacijom bivše države, zlata na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 1991.

"To je bila posljednja medalja s Jugoslavijom jer su već tada počele trzavice, a uskoro i rat. Tada sam bio još dijete, 20-21 godinu, probijao sam se, tražio svoju afirmaciju u sportu i to je u svakom slučaju bilo još jedno veliko iskustvo."

Ono što je bez sumnje najviše obilježilo karijeru Arijana Komazeca je srebrna medalja na Olimpijskim Igrama u Barceloni 1992.

"Igrali smo finale protiv "dream teama" i to je bilo kao da smo zlato osvojili. Oni su bili van konkurencije, to je bio kao jedan san, nešto nevjerojatno. Nešto o čemu si cijeli život sanjao odjednom je bilo tu ispred tebe. Bio je veliki nacionalni zanos koji nas je tada nosio i to je zaista bila jedna fantastična stvar."