Foto: slobodnadalmacija.hr , Zadarsport

"Košarka je moj život!" - jednostavno je Giuseppe Giergia opisao zbog čega se odlučio vratiti u Zadar i još jednom pokušati odvesti voljeni klub na stare staze slave.
"Cijeli život sam se opredijelio za košarku. Trener Izidor Maršan ulio nam je entuzijazam i ljubav za ovaj sport, tkz. "spiritus movens", a ako nemate toga, bilo kojim poslom se vi bavili, ma koliko inteligentni bili, nećete polučiti najveći uspjeh. A svaka osoba u životu uvijek teži najvećem uspjehu."


Upravo stoga se Giergia vratio u Zadar, kako bio još jednom pokušao postići najveći uspjeh.
Zbog čega je to u današnjim uvjetima puno teže nego što je bilo nekada? Što to koči zadarku košarku danas kako bi ponovno postala prepoznatljiva u Europi?

"U Zadru nisam bio deset godina. Kad sam se vratio, u zadnje tri godine, Zadar je osvojio naslov prvaka države i tri kupa, a kadeti i juniori također su bili prvaci države.
Kad sam došao ovdje potpisao sam ugovor s mnogim igračima na 2-3 godine, sa nekima i na četiri. Evo na primjer Juby Johnson još uvijek igra u Zadru.
Kad izaberete i dovedete igrača treba imati hrabrosti da potpišete s njim duži ugovor, a mnogi nemaju tu hrabrost jer je to jako teško.
To se ne radi jer se u ocjeni i procjeni igrača dvoji: možda nije toliko kvalitetan ili jer je kvota sa strancima ispunjena itd.
No mi se zbog toga ne moramo brinuti. Mi se moramo pobrinuti da ovi igrači, u koje mi vjerujemo, ostanu u klubu barem nekoliko godina.

Real Madrid je svima nekakva paradigma vođenja sportskog kluba, i u košarci i u nogometu, a njima većinu momčadi čine stranci.
Prije 40 i više godina, kada smo mi igrali s Realom, oni su imali su četiri amerikanca i jednog argentinca. I svi su glorificirali njihovu dobru igru. Oni su osvojili 7 naslova prvaka Europe sa pet stranaca u ekipi.
U to vrijeme smo mi, Jugoslavija, "lupali" Španjolce 40 razlike.

CSKA, Maccabi, Real i ostali bogati klubovi danas imaju ogromne budžete i u tome im ne možemo parirati. Mi ovdje moramo raditi da dobijemo kvalitetne mlade igrače.
Problem je u tome što ih moramo pustiti sa 21. godinom da bi mogli "preživjeti".
Dok god naši klubovi ne budu približno bogati kao Europski mi tu nemamo što tražiti.
U istom smo odnosu kao i NBA prema Euroligi. Svi najbolji Europski igrači većinom idu u igrati u SAD jer tamo dobivaju više novaca. Nijedan Europski klub ne može im financijski parirati.
To je ekonomska moć i snaga tržišta u kojem se danas djeluje.
Naše igrače je nemoguće zadržati. Oni imaju ugovor do 23. godine, onda odlaze i mi ne dobijemo ništa. Oni neće nove ugovore, a mi ne možemo napraviti robovlasnički odnos igrač-klub kakav je nekad bio.
Ja sam na taj način oštećen 1965. kada sam za velike novce potpisao četverogodišnji ugovor za Cantu Milano ali mi košarkaški savez Jugoslavije nikada nije dao dozvolu.
Onda su izmislili da igrač ne smije do 30. godine iz Jugoslavije i ja nikada nisam dobio dozvolu. To nije korektno i to je danas nemoguće.
Tada su svi sportovi u Jugoslaviji, osim nogometa, bili amaterski.
Ja ni kao amater nisam mogao mijenjati klub. To je apsurdno i graniči s ludošću.
Oni su praktički bili naši gospodari života i smrti. To je katastrofalno i mi se ne možemo na to vratiti.
Mi se možemo osigurati građanskim ugovorima koje moramo poštivati, a ako ga ne poštujemo igrač ga može raskinuti.
Stoga ćemo biti konkurentni u Europi jedino kada budemo približno ekonomski jaki kao europske momčadi.
Dok to ne bude tako sve ostalo je iluzija i moramo se snalaziti na ovakav način kako radimo sada.
Zapadne momčadi, pa sada i Rusi, puno troše da bi postigli velike rezultate.
Ako mi želimo da u Zadru igraju samo Zadrani trebalo bi otkupiti ugovore Banića, Popovića i drugih ali mi za to nemamo novaca.
Moramo se snalaziti kako najbolje možemo u ovom trenutku na tržištu jer tržište diktira kakav tim imate.
Tržište i financijska moć, a KK Zadar je tu među najslabijima u Europi, ne samo Zadar već svi hrvatski klubovi.
Ne možemo držati korak sa europskim, financijski moćnim, košarkaškim centrima.
Na primjer, Zadrov je budžet bez poreza oko 700 000 eura godišnje, a samo Papaloukas iz CSKA košta 3 milijuna eura. Njihov je budžet oko 35 milijuna.
Prosječna talijanska momčad, od 8. do 16. mjesta, ima budžet od 6 milijuna.
Tako je i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, a možda nije jedino negdje u Skandinaviji ili u Mađarskoj i Bugarskoj.

U tom kontekstu tržišta mi imamo fantastične klupske rezultate. Dajte mi budžet koji imaju druge momčadi pa ćemo vidjeti..."


Jedne godine se spominjala mogućnost da se KK Zadar zove Diadora i da na taj način Zadar dobije ekonomsku "inekciju" potrebnu za Europski uspjeh.

"1995. godine postojala je mogućnost da se Zadar zove Diadora. Oni su tada nudili 1,5 milijun dolara godišnje.
Umjesto da to objeručke prihvatimo rečeno je da takvo rješenje ne dolazi u obzir i još su mene optužili da sam ja, Giuseppe, iredentista i talijanaš, a tako mogu govoriti samo primitivne neznalice.
Staro ime našeg grada je Diadora, a djed Diega i Antonia, vlasnika Diadore, je rođen u Zadru i upravo se zato firma zove Diadora.
Danas svi klubovi u svijetu to mogu raditi. Zašto to Zadar nije mogao napraviti?
A to praktički i nije promjena imena ... Zadar – Diadora.
Svi klubovi danas mijenjaju ime i to vrlo često, ali to je u očima javnosti tako prezentirano i ja sam opet izvrijeđan."


U ovakvim financijskim uvjetima kakva je budućnost i cilj zadarske košarke?

"Sada ćemo konačno imati fantastičnu infrastrukturu, a cilj je da pronađemo budžet koji nam može omogućiti da igramo permanentno u ULEB kupu i jednog dana eventualno uđemo u Euroligu.
A to nije daleko jer koja je razlika u kvaliteti između nas i Cibone? Gotovo nikakva, osim što su oni sebi jednim lukavstvom osigurali nastup u Euroligi, a za to su krivi oni koji su dozvolili da se u Hrvatskoj napravi takav sustav.
Problem je što je ranijih desetljeća napravljeno puno košarkaških koraka, odnosno grešaka. Greška je u sustavu, a ja sam taj sustav takav našao.
Zbog čega se natjecanje zove Liga prvaka ako to nije liga prvaka?
Sada je, na primjer, takva situacija da Kup Krešimira Ćosića donosi samo minimalne bodove za Euroligu.
Tri godine se bodovao sustav za Euroligu, skupili smo 66 bodova isto kao i Cibona, a što je prevagnulo? To što je Cibona ranije osvojila više prvenstava od Zadra, a ja tada u Zadru nisam bio.
A Zadar je prije, 6 puta igrao ondašnji Kup prvaka i osvajao prvenstva, a tada Cibona nije, sve dok gore nije došao pokojni Krešo, a kasnije i Dražen.

NLB liga je dobra jer imamo mogućnost da uđemo u Euroligu, a da bismo to postigli moramo osvojiti ULEB kup. Druga je priča što je ULEB kup vrlo teško osvojiti, a sada se opet vraćamo na onu priču o budžetu i financijama."


Kakve su ambicije Zadra konkretno u ovoj sezoni?

"Mislim da imamo dobru momčad, da možemo igrati atraktivno i da publika bude zadovoljna.
Bit će i poraza, naravno, njih morate ukalkulirati kao i uvijek.
Cibona ima pet puta veći budžet od nas, a ipak nisu toliko jači. Mi smo tu negdje, već tri godine smo u finalu s njima i mislim da neke utakmice nisu baš bile regularne, no što je tu je, oni su dobili.
Imaju bolju logistiku od nas ali kvalitetu nemaju, a troše pet puta više od nas i to je tako od 1992.
Prvu utakmica igramo upravo protiv Cibone. I oni su se kvalitetno pojačali i bit će zanimljivo."


Kad smo već kod neregularnih utakmica, kakva je bila posljednja utakmica prošlogodišnjeg finala?

"To je bilo nesportski i nekorektno. Oni su znali za kvar na semforu i mogli su to popraviti.
Jednostavno su se bojali Zadra i napravili su što su napravili.
Mi smo htjeli igrati, a oni nisu. Jedini naš zahtjev bio je da napadamo prvo poluvrijeme na koš gdje ne radi semafor 24 sekunde tako da drugo možemo kontrolirati koliko traje napad.
Odgoditi utakmicu zbog jedne takve banalnosti je ludost.
Mi bi, da smo odbili igrati dan poslije, snosili stravične sankcije i svi bi nas smatrali primitivcima, a to nismo mogli.
Nakon odgode ja sam bio 100% siguran da više ne možemo dobiti.
Bila je to potpuna metalna i psihološka demontaža naše momčadi i to je bilo gotovo."


Suđenje u Hrvatskoj košarci je godinama neprimjereno. U čemu je tu problem?

"Radi se o sustavu koji je neprihvatljiv i neprimjeren. Ali isto tako možemo govoriti i o našem sudstvu. Ova država je opljačkana, zna se tko ju je opljačkao ali nitko nije sankcioniran.
Nepravda je očita prema određanim sredinama, odnosno klubovima.
To je logistika Cibone. Je li logično, ako živimo u istoj državi, da oni troše 4 milijuna eura, a mi 700 000, a to je društveni novac.
Pa neka nama daju bar 3 mil., ako oni imaju 4, pa da bude donekle ravnopravno ali to je centralizacija.
Nekad je sve bilo centralizirano u Beogradu, a danas je u Zagrebu."


U posljednje vrijeme, posebice nakon prošlosezonskog poraza Zadra od Borika, došlo je i do zahlađenja odnosa između dva zadarka kluba. Nije li to potpuno nepotrebno?

Borik sam ja osnovao isto kao i školu košarke koja je bila jedan od prvih takvih projekata u Europi.
Borik je osnovan isključivo za izlaznu juniorsku godinu, do 21 godine.
Nakon 21 godine igrač koji se pokaže dobrim ostaje i tu mora doći do selekcije.
A kad selekcionirate igrače, onima koji su otpali kriv je Pino Giergia.
Ja sam svima takvima dao istupnicu i nitko se od njih nije pokazao zvijezdom.
Prosječnih igrača ima puno, a takvi mene ne zanimaju. Ja želim da mi iznjedrimo samo vanserijske igrače.

Već sam rekao da kada igraju Zadar i Borik to mora biti košarkaška fešta, jedna lijepa priredba, a ne da se generira mržnja.
I još im mi dajemo igrače i teren i tako se ponašaju prema nama.
Ne govori se tu o puštanju utakmice, ja to nisam nikada rekao. Ja sam im prvi čestitao, ali to ne smije biti na rubu incidenta i mržnje. Kome to treba?"


U novoj sezoni Zadar bi trebao zaigrati i u novoj dvorani. Kada se to očekuje i da li je moguća organizacija završnog turnira NLB Lige ili eventualno jednog dana Eurobasketa u Zadru?

"Prije dvije godine kada je Europsko prvenstvo bilo u Beogradu predložio sam da se to prvenstvo odigra u Zadru, no problem je bila infrastruktura.
Zbog dvorane koju je bilo nemoguće završiti na vrijeme taj je projekt pao u vodu.
Sada, kada dvorana bude gotova, treba napraviti tim i program koji ćemo prezentirati FIBA-i.
Problem je što mi puno kasnimo. Ja to imam u planu, ali ne mogu to izvesti sam.
To je ostvarivo, samo se treba jako dobro pripremiti jer je konkurencija vrlo jaka.

Dvorana će biti gotova u proljeće iduće godine.
Bit će to zaista kvalitetno i prelijepo zdanje i moram priznati da sam oduševljen bez obzira što se kasni s rokovima izrade.
Završnica NLB Lige mogla bi se igrati u Zadru ali tko će meni garantirati u kojem datumu će to biti gotovo, a što je još važnije mi moramo imati tim koji će se kvalificirati na završni turnir jer bi to bez Zadra bio ekonomski fijasko.
Mislim da kvalitetu imamo, a sad ćemo, nakon test utakmica, vidjeti gdje smo."


Nakon povratka u Zadar mnogi su Vas osporavali, i danas kritiziraju Vaš rad na funkciji sportskog direktora kluba. Zbog čega je to tako i kakav je Vaš odnos sa zadarskim navijačima?

Tornado je uvijek, što god da je trebao, imao moju podršku.
U znak zahvalnosti bar bi trebali biti korektni, bez vrijeđanja, ali ako vas netko mrzi ja tu ne mogu ništa.
Ako postoji košarka i ako je ovo grad košarke neka pročitaju malo knjige i neka vide u kojem postotku je moj obol u svemu tome. Mislim da sam zaslužio poštovanje, a ne da me se vrijeđa.
Ja radim svoj posao na najbolji mogući način, ali ako mi izgubimo utakmicu - ja sam kriv - zašto?
Ja izgubljene utakmice unaprijed ukalkuliram prije sezone i to je normalno.
Ljude pune mržnje, primitivce, ne razumijem i ja im ne mogu pomoći.
Da nije bilo košarke, Tornada ne bi ni bilo, ali neće da tako razmišljaju.
A neka pogledaju malo koliko puta Zadra ne bi ni bilo na zemljopisnoj košakaškoj karti da nije bilo moje malenkosti.
Treba biti objektivan i pošten. Neka vide što sam ja osvojio kroz moju djelatnost.
Nema prvenstva koje ja nisam osvojio u Zadru. I dok sam bio u Italiji tri sam puta dolazio spašavati Zadar.
I što je najvažnije - ja sam u Zadru igrao badava, iz entuzijazma i ljubavi prema košarci koja je tada bila amaterski sport.
Što mi zamjeraju? Što sam izmislio košarku?
Ja ne mogu shvatiti da ljudi imaju toliku mržnju u sebi. To je samo stvar mržnje i primitivizma, a to je sramotno.
Moje prvo državljanstvo je talijansko i ja sam mogao igrati za njihovu reprezentaciju ali sam ostao ovdje.
Ja ne mrzim nikoga. Tko želi sa mnom razgovarati može slobodno, ali na civiliziran i uljudan način, a ne da me se vrijeđa.
Imam 25 osvojenih odličja, a što to imaju oni koji mene vrijeđaju? Što su oni doprinijeli za grad Zadar. Zadar je poznat po meni, a ne po njima. Jesu li oni igrali košarku ili ja?
Apsurdno je to neargumentirano vrijeđanje."


Giuseppe Giergia je sa reprezentacijom bivše Jugoslavije svojevremeno bio na krovu svijeta kojim su tada neprikosnoveno vladali SAD i SSSR.
Gdje je danas Hrvatska košarka i postoji li mogućnost da se vrati na stare staze slave Jugoslavenske košarke i Hrvatskog olimpijskog srebra iz Barcelone 1992.?

"Prije 40-50 godina mi smo samo razmišljali kako doći na svjetski košarkaški vrh.
Ciljevi su nam uvijek bili kako dobiti SSSR u Europi i što više se približiti američkoj košarci i mi smo u tome u potpunosti uspjeli.
I sada, poslije 50 godina, mi smo tu gdje jesmo. To je tragikomično.
Mi više nismo ni drugorazredna košarkaška sila, nego trećerazredna, a uvijek smo bili u vrhu Europe.

Ja sam čovjek koji je izrastao uz košarku. Doživljavam košarku, i u Zadru i u Hrvatskoj, kao da je to moje dijete koje je izraslo u ljepotana, Apolona, a danas je to, figurativno rečeno, oronuli, pogrbljeni, nemoćan starac.

Već deset godina nas nema nigdje na Europskoj košarkaškoj sceni i nikome ništa. Svi kažu: idemo dalje, bit će bolje drugi put.
A kada sam ja osvojio treće mjesto s jednim porazom na svjetskom prvenstvu u Torontu cijela hrvatska štampa je mene napala i vrijeđala kao da je to neuspjeh hrvatske košarke.
Ja sam tada dao i pismeno obrazloženje i napisao što će se hrvatskoj košarci dogoditi.
Ja sam svoj posao odradio pošteno, časno, osvojio medalju, popeli smo se na postolje i od tada nas nema nigdje.
No je li se itko ikada upitao zašto je to tako bilo. Mene su jednostavno "skinuli" i to proglasili neuspjehom. A za mene je svaka medalja uspjeh pogotovo kada su ispred vas dvije najveće košarkaške sile u povijesti čovječanstva: SAD i Rusija.
Mi smo bili odmah do njih, a mene su izvrijeđali, ispljucali i istjerali.
I nakon toga sam kao predstojnik reprezentacija osvojio još 5 medalja: 4 srebra i zlato, a nitko to ne spomije.
Stoga ja imam pravo nekoga kritizirati, a ne da se mene vrijeđa i pljuca. Jer sam ja medalje osvojio.
A sad nas već deset godina nema na velikim natjecanjima i biti će veliki uspjeh ako se uopće kvalificiramo na Olimpijske Igre u Pekingu.
Dakle, ako si sedmi to je veliki uspjeh, a kad osvojiš medalju to je neuspjeh. To je smiješno."


Situacija nije puno bolja ni sa mladim reprezentacijama.

Već pet godina sa mladima nismo napravili ništa.
Mi smo prije osvojili 4 srebra i zlato, a Srbije nema nigdje i kako to da se u nekoliko godina sve toliko promijenilo? Oni su sada osvojili 4 zlata, a mi ništa.
Problem je isključivo u struci i u radu. Mi imamo najviše samozvanih trenera bez pokrića koji nemaju kvalitetu i znanje koje je potrebno i neophodno za osvajanje medalja u svim selekcijama.

Od 1999. do 2001., kada sam ja bio direktor svih reprezentacija Hrvatske, osvojili smo 5 medalja. Sa mnom je radio Joško Pulja. Osvojili smo 4 srebra i zlato i to se nimalo ne valorizira. Sve što dobivam su uvrede.
To je jedna vrijedna riznica koju mi ne eksploatiramo na pravi način jer mi danas promoviramo neke druge vrijednosti kao što je huliganizam umjesto da promoviramo prave ljude koji su u životu napravili velika sportska ili druga djela."


Za kraj smo ostavili najaktualnije pitanje u hrvatskoj košarci.
Koliko može Hrvatska reprezentacija na predstojećem Eurobasketu u Španjolskoj i koliko će na rezultat utjecati otkazi nekih važnih igrača?

"Imamo odličnu, kvalitetnu reprezentaciju i mislim da možemo i do medalje u Španjolskoj. Mogli smo i 2005. u Beogradu ali što je tu je.

Sloboda je najvažnija stvar kod čovjeka i on po svojoj savjesti želi ili ne želi igrati za bilo koji klub, a ovo što se dogodilo je samo dokaz da svatko može donijeti svoju odluku i snosi posljedice iste.
I ja i oni (Vujčić i Giriček) znamo dobro zašto nisu htjeli igrati, ali neka kažu oni. Nije na meni da govorim o tome, ali bi se trebali vratiti unatrag šest godina, prije odlaska na EP u Tursku 2001.
Ja ih najbolje razumijem jer sam i ja sam bio involviran u to, ali neka oni kažu zašto.
To je nihovo pravo hoće li ili neće igrati.
Neki igrač bi htio igrati za reprezentaciju i izbornik kaže: "ne možeš". I za tri godine ga izbornik pozove i što sad?
Nije to uvijek tako kako se prezentira u medijima. Treba malo bolje sagledati stvari.
U svakom slučaju svaki igrač bi se trebao odazvati pozivu u reprezentaciju jer je to čast, a stvar je samog pojednica kako će se odnositi prema tome."