Zadarskoj košarci treba rekonstrukcija od vrha do dna

Zamislite na trenutak kako bi stvari trebale izgledati u idealnim uvjetima iz kuta navijača Košarkaškog kluba Zadar. Prva momčad u borbi za vrh regionalne lige i konstantno negdje u Europi. Bilo u Eurokupu ili još bolje u Euroligi. Naravno i borba za oba domaća trofeja, prvenstvo Hrvatske i kup Krešimira Ćosića. Poneku godinu će se naslovi osvajati, poneku neće, ponekad će se možda biti hit u Europi, ponekad ispasti u prvom krugu, ali sve je to dio sporta. I ovisi o tome kakva je momčad pojedine sezone. A ona bi trebala biti složena pretežno od domaćih igrača, po mogućnosti što više iz vlastite škole, uz nekoliko stranih pojačanja, koja bi donijela kvalitetu više. Takva priča garantirala bi natpolovičnu popunjenost dvorane Krešimira Ćosića na svim utakmicama. Nešto niže, u Jazinama, igrala bi Puntamika, Sonik, Borik ili nešto treće nije bitno.

Mlada momčad, složena prvenstveno od Zadrana, kojoj bi se eventualno priključio netko stariji i zbog rezultata i zbog prenošenja iskustva. Ona bi nastupala u A-1 ligi, koja nije nešto ekstra kvalitetna, ali u pravilu ima nekoliko vrlo dobrih momčadi i kao takva je dobar poligon za razvoj mladih igrača. U prošlosti se to na nekim primjerima i pokazalo. Rezultatskih imperativa ne bi imala, ali bi bila dovoljno kvalitetna da se drži u gornjem domu i redovito završava u Ligi za prvaka.

Idealna piramida

Usko bi surađivala s KK Zadar i najveća pozornost bila bi usmjerena upravo na one mlade igrače, koji talentom i radom odskaču i pokazuju da imaju nešto, što bi u budućnosti moglo koristiti seniorskoj momčadi Zadra. Jer, naravno, ne mogu svi odmah upasti pa je bolje da se kale u jednom solidnom natjecanju, a ujedno budu u dobrom trenažnom procesu i pod kontrolom kluba, nego da samo sjede na klupi. I Jazine bi sasvim sigurno često bile ugodno popunjene, jer Zadrani se uvijek vole vratiti u svoju legendarnu dvoranu, a posebno gledati domaću “dicu”. Nadalje, bilo bi tu nekoliko A-2 ligaša, što gradskih, što iz okolnih mjesta, koji bi bili kombinacija nešto starijih domaćih igrača i mladića, koji će kroz se to natjecanje pokušati dokazati i izboriti za svoje mjesto pod suncem. Tu je, jasno, trenažni proces, nešto slabijeg inteziteta, ali tko god hoće uvijek može doći u dvoranu i dodatno raditi.

Zadar bez dvojbe ima sve predispozicije za ovakvu košarkašku piramidu. Od tradicije i činjenice da je košarka u ovom gradu sport broj jedan i većina djece se prvo zaljubi u narančastu loptu, do uvjeta, od velebnog Višnjika do Jazina, koje bi trebalo preurediti u sportsko-muzejsku kombinaciju. Pa i stručni kadar, jer u gradu definitivno ima ljudi, koji znaju košarku i mogu kvalitetno raditi s mladima, samo možda još nisu dobili priliku. I još nešto vrlo važno. U ovakvoj piramidi ne bi bilo zavisti ni ljubomore zato što netko radi ovaj ili onaj posao ili je član ovoga ili onoga kluba. Nekakva zdrava rivalstva bi definitivno postojala, jer je i to jako bitno za napredak igrača, ali svima bi iznad svega bio rad u interesu Košarkaškog kluba Zadar. Koji bi bio transparentno financiran, depolitiziran i jedan od stupova društva. Jer malo toga može ujediniti ovaj grad na način, na koji to može napraviti košarka.

Tužna realnost

Prebacimo se sada u realnost. Kako stvari izgledaju u ovom trenutku? Zadar se već drugu sezonu zaredom bori za izbjegavanje posljednjeg mjesta u ABA ligi – jedinog od njih 14 koje znači ispadanje. Olako gubi utakmice u svojoj dvorani, što izaziva poseban gnjev kod navijača. Da ne ponavljamo priču o tome kako se momčad složila, kako nema ni kondicijskog trenera i sve ostalo. O omladinskom pogonu da i ne govorimo. Ako uzmete za primjer Mega Vizuru, strahovito mladu momčad, koja je Zadru u Krešinom domu nedavno održala pravu košarkašku lekciju i usporedite te igrače sa zadarskima istog godišta, dođe vam naprosto plakati.

Priču o predstečajnoj nagodbi, koja nikako da završi i problemima s financijama znaju već i vrapci na grani. I taj način financiranja, odnosno milijuni, netransparentno (blag izraz) potrošeni iz gradske kase, jedan je od velikih razloga, koji je Zadrane odvukao od košarke. Ništa u piramidi nije kako treba. Pa se tako Sonik Puntamika od ispadanja iz A-1 lige 2012. još nije uspjela vratiti i pitanje je kada će. Prošle godine joj se ispriječio Šibenik, ove će po svemu sudeći Kaštela. Sljedeće će možda Dubrovnik ili netko drugi, tko se u tom trenutku poželi vratiti u prvi razred i pronađe neke financije dostatne za sastavljanje solidne momčadi.

Tko je gledao utakmicu Jazina i Sonika prije nekoliko dana, nije imao baš previše razloga otići kući zadovoljan. Bio je to zanimljiv dvoboj, ali samo rezultatski. Nije to razina na kojoj mladi igrač može mnogo napredovati. Zadru definitivno treba jedan A-1 ligaš. Osim toga, o trenutnom stanju nešto će reći i činjenica da nema baš mnogo “tinejdžera” koji vode glavnu riječ u drugoligaškom društvu. Uglavnom dominiraju momci iznad 25 godina, koji se uz košarku bave i drugim stvarima. Što baš i ne služi na čast zadarskim košarkaškim školama.

Optimizam nije vječan

Kako sve to dovesti u red? Veliko i teško pitanje. Ako ćemo se držati one da se riba čisti od glave, jasno je da Košarkaški klub Zadar mora biti pokretač svega. On mora biti taj, koji će postaviti zdrave temelje. Dakle, raditi na oporavku omladinskog pogona (za što je potrebno više godina), suradnji s ostalim, manjim klubovima u piramidi, te paralelno s tim uzdržavati prvu momčad, koja će rasti iz godine u godinu. Što ove sezone očito nije slučaj.

Nitko ne traži previše, ali logično je da se, nakon borbe za ostanak, pokuša težiti sredini tablice. I tu držati nekakvu konstantu. Jer navijačima je sve teže iz kola u kolo dolaziti na utakmice, koje imaju predznak sudbonosnih. Pogotovo nakon cirkusa u posljednjih nekoliko sezona. Solidna prva momčad, iako to u ovom trenutku nije najveći problem zadarske košarke, nužna je kako bi se zadržao interes. Koji nedvojbeno opada. Jer nema ni rezultata, ni kvalitetne promidžbe košarke. I sve se to osjeti.

Ljudima je dosta priče o dugovima i predstečajnoj nagodbi. Imaju pregršt svojih problema da bi se bavili još i klubom u kojega su, koliko god ga voljeli, utučeni ogromni novci. Njihovi novci. Košarka bi trebala predstavljati nešto za užitak i opuštanje, a ne generirati dodatan stres i razočaranje. Plan financijskog i operativnog restrukturiranja kluba, za kojega bi vjerovnici u predstečajnoj nagodbi trebali glasovati, nije loš. Dapače, dobar je. Ali treba ga početi provoditi čim prije.

Ako ćemo biti optimisti, možemo reći da treba istrpiti još ovu sezonu borbe za ostanak, preživjeti u ABA ligi, da bi kroz 2014. klub polako krenuo uzlaznom putanjom. No, previše smo puta proteklih godina to napisali, previše je ljudi nešto takvo obećavalo, a evo gdje smo sada. U situaciji da strepimo nad subotnjom utakmicom i nad time hoće li klub uopće preživjeti. Optimizam je dobar, ali ne može biti vječan.