TKO SU TRENERI LUCIJE I JURICE, NAŠIH PLIVAČA S DOWN SINDROMOM Danijela Kurtin i Renato Škulić: Oni su naša sreća!

0
PK Zadar

Ona ima 21 godinu i obožava zumbu, a cijelu je plesnu koreografiju u stanju skinuti s Youtubea i potom je izvesti gotovo bez greške. Nitko napamet ne zna koliko medalja je osvojila na državnim prvenstvima, sada su aktualne 15-ak dana stare dvije srebrne medalje s prvenstva Europe, ali su primijetili: kada osvoji šest-sedam medalja, nekako se pri fotografiranju u prvom planu pojave one zlatne. Kada zapne, kada joj se na treningu baš ne da odraditi ono što se od nje očekuje, prijetnja kako “više neće ići na zumbu” dovoljno joj je strašna da se odmah vrati ispunjavanju svojih sportskih obaveza bez dodatnih prigovora.

On ima 30 godina, državni je prvak, na prvenstu Europe je uzeo srebro i broncu, ima i broncu sa Svjetskog. Kada je sve u redu, trener ga, iz samo njima znanog razloga, zove “Đuka”, a on njega “Frend”, ali kada se odnosi naruše, u igru ulazi telefonski glas misterioznog i malo ljutitog inspektora “Davora Mrguda” koji kao “trenerov glasnogovornik” zna baš sve što se događa. Tako se odnosi između sportaša i trenera opet vrate u normalu, a trenerov mobitel u džep. Kada se prvi put popeo na pet metara visoku skakaonicu na zadarskom Višnjiku, pogledao je dolje i rekao: Frende, bojim li se ja? Dobio je odgovor: “Ma kakvi, nimalo!” E, onda je skočio.

Oni su Lucija Mijolović i Jurica Milin, a odnos između njih i njihovih trenera otima se svim brojnim knjiškim definicijama o odnosu između trenera i sportaša. Sva poznata “pravila” i striktni znanstveni parametri iz bezbrojnih knjiga i sportskih enciklopedija pretvaraju se u preuske i beživotne “brošure”, ponekad potpuno neupotrebljive. U odnosu na silnu količinu emocija što se stvaraju između plivača s DOWN sindromom i njihovih trenera, sve drugo nekako postane nevažno. Logično, priča na temu tko su ljudi koji rade s Lucijom i Juricom koji su Zadar pretvorili u centar DOWN plivanja u Hrvatskoj, u pravilu završi kao emocijama nabijena nadsportska “priča o Luci i Juri”, ali i njihovim kolegama, plivačima s DOWN sindromom.

Donedavno, Lucina je trenerica bila Josipa Nekić, 33-godišnja profesorica kineziologije i glavni trener u Plivačkom klubu Zadar. Odnedavno, to je Danijela Kurtin, 35-godišnja profesorica kineziologije. Josipa je i sama plivala u PK Zadru još u vrijeme “ljetnog režima” kada Zadar nije imao zatvoreni bazen. Danijela je bila kadetska reprezentativka, ali u rukometu, a obje su na fakultetu specijalizirale plivanje. Što kroz grupni, što kroz individualni rad, Josipa i Danijela prate Luciju još otkako je došla na obuku neplivača iz “Latice”, dječjeg vrtića za djecu s poteškoćama.

-Bio mi je to prvi susret s tom djecom. Nakon što je proplivala, Lucini su roditelji željeli da se nastavi baviti plivanjem. Na početku je radila u grupi, bilo je potrebno uključiti ju u društvo, a s obzirom na DOWN sindrom, za nju je to bilo i zdravstveno jako važno. Surađivali smo s njenim liječnicima, posebno kardiolozima, a Luca ima brata i sestru koji su zajedno s roditeljima, kao obitelj, uključeni u njen život i jako su posvećeni, otvara priču Danijela navodeći da Lucija trenira kao profesinalna sportašica, 10-11 sati tjedno.

-Ona ima karakter sportaša, borbenost, srčanost i upornost. Zna biti i tvrdoglava, pa bude i podvikivanja, moraš biti strpljiv, ali i to nekako riješimo, pa se to pretvori u dišpet, što je u sportu dobro. Bila bi takva i da nema DOWN zbog kojega smo i mi morale učiti. Oni imaju neku posebnu snagu i energiju, jači su nego se misli. Uh, kada bi me zagrlila, tada bih to itekako osjetila, uključuje se Josipa.

Naravno, priča prečicom završi na sportskoj metodologiji, jednostavnim treninzima, bez varijacija i bez viška informacija, plivanju kao jednostavnom, ponavljajućem sportu idealnom za osobe s DOWN sindromom, rezultatima i medaljama.

-Meni je to bio prvi kontakt s DOWN sindromom i uopće s osobama s invaliditetom. Luca mi je srušila sve barijere, a prvo prvenstvo Europe na kojemu sam s njom bila mi je jedno od najljepštih iskustava u životu. Ta količina radosti, ta nasmijana lica, otvorenost i iskrenost prema svima, to me fasciniralo. Uobičajeno, oni su zatvoreni kući, život im je neispunjen, ali na bazenu – tu zaista žive i raduju se, tu pronalaze smisao, kaže Josipa navodeći kako Lucija na bazen dođe i kada je slobodna i nema treninga.

Jako puno je napredovala, slažu se njene trenerice, jedina je u Hrvatskoj koja s DOWN-om pliva 200 metara mješovito, što je mentalno i fizički jako zahtjevno jer su tu svi okreti i brojanja, a Lucija nikada nije diskvalificirana. O tome lako pričaju, malo teže o svojim motivima i osjećajima.

-Ma, teško je to objasniti nekome tko nije probao. Kada radiš s djecom s invaliditetom, a neki od njih su potpuni tjelesni invalidi, i kada ih uroniš u vodu, a oni ti očima pokazuju svu svoju sreću, opuštenost i zadovoljstvo, e to je nešto što treba doživjeti. Sreća i zadovoljstvo te djece su nemjerljivi, to je naša nagrada! Puno više ljubavi vam i pokažu i vrate nego druga djeca, objašnjava Danijela.

Odnos između Jurice Milina i njegovog trenera Renata Škulića nije ni u jednom udžbeniku, to je sigurno. Oni su prijatelji, a plivanje je samo medij kroz koje to prijateljstvo živi. Škulić je 45-godišnji umirovljeni policajac i o sebi ne voli govoriti kao o plivačkom treneru, a s Jurom radi volonterski i na molbu njegovih roditelja. Prvo “natjecanje” na kojemu su bili bio je maraton od 1.700 metara u Diklu kada je Jure plivao “od svoje do didove kuće”, a tata ga je u kaiću pratio. Kako je Jurin brat poginuo u prometnoj nesreći, u njegovu je čast preplivao i maraton od Preka do Zadra. Jure je 2011. godine bio državni prvak za osobe s invaliditetom na 50 metara delfin, pa je bio osmi na SP za plivače s DOWN sindromom, a onda je u Portugalu 2013. na prvenstvu Europe uzeo srebro i broncu na 25 metara leđno i u delfinu! Prošle godine bio je brončani na SP u Meksiku na 100 mješovito.

-Rezultati su dobrodošli, ali sporedni. Ako njegovi uspjesiohrabre i potaknu neke druge roditelje djece s istim poteškoćama na njihovo uključivanje u sport, uspio sam! Mene ovo ispunjava i veseli, nisu to neki klasični treninzi, ponekad samo šetamo, ponekad na Višnjiku sat vremena samo pričamo, a učio sam ga i boks i sve drugo što ga je zanimalo. Mi se družimo, prijatelji smo. Supruga Sarita i kćer Rebeka su ga prihvatile, pa se odavno obiteljski družimo s Jurom i njegovim roditeljima, kaže Renato Škulić objašnjavajući kako je sve počelo:

-Bio sam prijatelj s Arsenom Bujačićem koji je imao DOWN sindrom. Kada je umro, obećao sam sebi da ću nešto napraviti za te ljude. Na bazenu na Kolovarama sam upoznao Juru i, evo, družimo se pet godina. Da je rekao da ga zanima balet, vjerojatno bih s njim išao na balet, mada mi je drago što je to plivanje, jer i ja treniram daljinsko plivanje, pa o tome ponešto znam. On je član Plivačkog kluba osoba s invaliditetom Sv. Nikola, a ja sam u Klubu daljinskog plivanja Donat, kaže Škulić.

Na pitanje o svom volonterskom statusu, Škulić spremno uzvraća:

-Osobama s DOWN sindromom vrijednost novca je nepoznanica, za njih je to nešto što uzmeš kada odeš u banku. A i meni bi novac pokvario cijelu ovu priču. Smatram da bi svatko od nas trebao makar pokušati ovaj svijet napraviti boljim. Nadam se da nas dvojica to radimo, zaključuje Škulić.

Sve Lucine medalje

 

Lucija Mijolović je prvu medalju na državnom prvenstvu u svojoj S14 kategoriji osvojila 2009. godine i “odlučila “zagristi do kosti”, pa je od tada do danas znala na jednom prvenstvu uzeti i po desetak medalja!

-Na tom je prvenstvu išla iznad svih očekivanja, pokazala da se voli natjecati, a Ana Sršen nije mogla vjerovati da je “daunić” otplivao takvu utrku, sjeća se Josipa Nekić.

Bila je i na Otvorenom prvenstvu Engleske 2010. i uzela medalju, 2011. je bila četvrta na svom prvom EP, bila je 11. na prvom SP u Italiji 2012, a na SP u Meksiku prošle godine bila je među 13 najboljih plivačica. U Portugalu 2013. na EP je bila treća na 200 prsno, što je prva europska medalja za sportaše s DOWN sindromom koja je došla u Hrvatsku. Ovog je mjeseca na EP bila srebrna na 100 delfin i 100 mješovito, izvanserijskim je plivanjem osobne rekorde popravila za 15 sekundi.

 

Što je “Sreća u vodi”?

 

-Lucija se na bazenu osjeća dobro, tu se osjeća važna. I želi raditi na bazenu, san joj je ostati u plivanju. Već ovo ljeto je bila asistentica u Školici plivanja, radila je s djecom iz vrtića za djecu s posebnim potrebama Latica, kažu trenerice Lucije Mijolović i skreću pažnju na program PK Zadar “Sreća u vodi” koji u kontinuitetu postoji od 2007. godine.

Tim je programom obuhvaćena obuka neplivača i škola plivanja, s dvadesetak djece rade treneri Nikola Deković i Tonči Matas, a Danijela Kurtin je autorica programa obuke neplivača kojega je verificiralo nadležno ministarstvo.

Autor: Zadarski.hr

Komentari

komentari

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here