Pica kat siti: Skok s ruba Svemira
Moje ime je Bilić. Ivo Bilić. Po zanimanju sam bankar, član Uprave Hypo banke Hrvatska, i u zadnje, političar. Odlučio sam biti prvi čovjek koji će s ruba Svemira doskočiti u Zadar. (Da se zna: onaj Baumgartner je oteo moju davnu ideju!). Bit će to vrhunac moje karijere. Ovo je moja životna priča: U ranim godinama imao sam puno političkih ambicija. Mlad, lijep, obrazovan…
Kako i ne bi?! U Zadru sam postao čak i Predsjednik Omladine, ali su me u tom razigranom dobu privukle nove i drukčije avanture. Bankarstvo!!! Po završetku faksa vratio sam se u Zadar u tadašnju Komercijalnu banku, tada jedinu pravu zadarsku banku. Nakon toga često mijenjao sam banke, išao sam sa specijalnog zadatka na novi, specijalniji, iz avanture u avanturu.
Bio sam sve bolji i bolji. Moglo bi se reći da sam dao značajan doprinos preobrazbi hrvatskoga bankarskog sustava. U inozemni. Komercijalna pa Dalmatinska, pa Nova…uh, već sam bio otišao na novi zadatak u jednu austrijsku kojoj ni imena ne pamtim. Splitska, tako nekako. Radio sam tiho, gotovo prikriveno, kako bi dao svoj doprinos boljem bankarstvu Hrvatske. Ovakvom kakvo je danas. Tuđe.
I… probudim se tako jednog jutra kad ono… član sam Uprave Hypo banke Hrvatska. Jedine prave hrvatske banke. Kojoj je vlasnik država Austrija.
“Visoko si dogurao, Ivo, više se i ne može” sine mi. “Sad više ne znam koliko je pametno nakon mnogobrojnih, a pritajenih zadataka biti tako isturen” krenu mi sumnje. Pa baš su banke, premda konačno uređene i otuđene, najomraženija živa bića u Hrvatskoj. Na samom Rubikonu omraženosti! Ta omraženost je točno obrnuto proporcionalna njihovoj moći.
I što bih ja više tu, sve što je bilo važno sam odradio. Bolje se maknuti. Netko će kad-tad otkriti koliko sam velikih poslova napravio za svoje gazde. Toliko da gotovo i nema više zadataka za mene. A i stisle su godine, htio bih se vratiti u svoj Zadar i dovršiti ono što sam u mladosti započeo – političku karijeru.
A ako to već hoću i kad to već ne znaju moji prijatelji omladinci iz ranih dana – Ingrid, Željko, Omerka – neka tako bude. Ali mora to biti u velikom stilu i moram dosanjati davni san: skočit ću ravno s ruba Svemira, gdje sam sad, usput probiti bespravno, na pomorskom dobru izgrađeni zvučni zid i doskočiti na zadarski Narodni trg.
Kao gradonačelnik Zadra. Vjerujem da će me tamo tada dočekati Krila Oluje, u kojima sam i sam bio član. Skok planiram u svibnju sljedeće godine. A moj će predizborni slogan biti: čovjek mora jako nisko pasti da bi vidio kako se visoko može letjeti.
