NA KALELARGI: Nemilosrdni Kalmeta zatvara brijačnicu staru 70 godina!
Zatvara se legendarna zadarska brijačnica, najstarija u gradu, jedan od simbola Zadra, obrtnička radnja koje se može usporediti jedino s čuvenom Smojinom brijačnicom iz “Velog mista”. Nakon skoro 70 godina postojanja, zadarski “brice” stavit će ključ u bravu 1. prosinca, a Gradska uprava raspisuje javni natječaj za najam tog prostora. Pa tko da više. I ne samo te brijačnice, nego ukupno četiri prostora kojima se desetljećima koristi Brijačko-češljarska zadruga.
Dio povijesti ide u zaborav
Formalni razlog za iseljenje je dug od najma svih prostora koje je Zadruga koristila, a koji se popeo na iznos od oko 300 tisuća kuna. I Zadruga uskoro odlazi u povijest jer su dugovi došli do grla, predstečajna nagodba nije uspjela i kraj se bliži.
Ali kako će Zadar bez svoje stare brijačnice, bez “živog Borisa Dvornika”, meštra Drage Matešića, koji neprekidno radi od 1964. godine? Umjesto da slavi “okruglu brojku” brijačkog staža, meštar ostaje bez češlja i škara, a za njim i iskusni Ive Morović, te mlađe snage Damir Dimlić i Silvija Delija. Osim brijačnice na Kalelargi, zatvara se i obližnji frizerski salon, zatim poznati salon za žene “Greta” blizu Narodnog trga i još jedna brijačnica kod Četiri kantuna.
Jedan veliki, ogromni dio nepisane zadarske povijesti odlazi u zaborav s brijačnicom na Kalelargi, gdje su se šišale mnoge poznate zadarske glave, gdje su se vodile žučne rasprave poslije važnih košarkaških utakmica KK Zadar, ali gdje se brijao i šišao obični puk – ribari, težaci, trgovci – ravnopravno s liječnicima, odvjetnicima, profesorima, pa i predstavnicima vlasti i gradonačelnicima. Svi jednaki pred škarama i britvom. Ali sve to sada ostaje samo povijest. Još malo i nema više brijačnice. Očajni su jučer bili brice i njihovi stalni mušterije, od kojih neki po 50 godina dolaze na šišanje i brijanje.
– Kvragu i pare i najmovi i krize i vlasti! Pa di ćemo se sad šišati? – uglas su nas dočekali ujutro u brijačnici nakon objave tužne vijesti.
– Ovo je najčuvenija brijačnica u Dalmaciji, ma čuvenija od one Smojine jer postoji neprekidno već 70 godina na istom mistu. Zatvorili su ovdje restoran “Dalmaciju” u blizini, sad kad zatvore i brijačnicu, više ništa na ovom mistu neće ostati. Ništa! – očajan je Mario Škibola (60), koji se rodio malo iznad brijačnice i čitavog je života dolazio u nju.
– Nećemo dozvoliti zatvaranje, ako treba, mi ćemo ići u gradsku upravu i tražiti da ostane gdje je bila. Ne mogu nam to napraviti. Organizirat ćemo potpisivanje peticije na Trgu, sve što treba, ali ne smiju zatvoriti brijačnicu. To bi bila tragedija ovoga grada! – kaže Mario.
Dok nam brice govore kako nisu uspjeli pregovori s Gradom o naplati duga, te da unatoč dobroj volji s njihove strane ipak moraju predati ključeve 1. prosinca, Ante Matulić iz Molata na jednoj katrigi, a Ante Stipanov iz Solina na Dugom otoku na drugoj, omotani brijačkim pregačama, zabrinuto vrte glavama.
Već mjerkaju prostor
– A di ću se ja sada šišati, di? Recite vi meni, novinari – traži barba Matulić od nas odgovor.
Prvi se put ošišao u brijačnici kao mladić, prije nego što je išao po matrikulu, a sada je doživio da je zatvaraju. Stipanov je krajem pedesetih godina prije odlaska u vojsku prvi put sjeo na stolicu za šišanje i još uvijek se šiša na istome mjestu. Ali ubrzo nema više. Ili ipak još ima nade?
– Naša je Zadruga definitivno gotova, a Grad raspisuje natječaj kad mi izađemo. Oni će, doduše, u natječaju za najam prostora ostaviti istu namjenu, ali što nam to vrijedi? Već neki dolaze, mjerkaju prostor i govore kako će se javiti s brijačkom namjerom, a poslije lako prenamijeniti u fast food, pizza cut ili nešto drugo, jer brijačnica nije veliki biznis. Nas se četvero namjeravamo javiti na natječaj za naš prostor, ali neka nas netko pretekne za pola eura po kvadratu, gotovo je. A mi jamčimo da bi sve ostalo kako je i da bi ovo bila brijačnica, kao što je uvijek bila – kaže nam Ive Morović dok šiša Antu Stipanova.
Samo da mu se škare od velike nervoze ne zalete oko šjor Antina uha. Nije bricama do šale, muka ih je uhvatila jer nakon pregovora, odgađanja plaćanja dugova, sad je, izgleda, stvarno kraj.
– Ma znate što? Otplatili smo mi i preplatili ovih pedesetak kvadrata u 70 godina nekoliko puta! Deset eura po kvadratu možda nije puno za neku drugu djelatnost, ali za brijačnicu… Treba to zaraditi, ovo su stari zanati koji nestaju. Ja imam više staža kao brijač nego Karlo Sindičić ko barkarijol. A zašto nas Grad ne uzme pod svoje kao barkarijole, pa nas zaštiti kao najstariju gradsku brijačnicu? S tim, naravno, da uredno plaćamo svoje obveze i troškove, ali da nas sačuvaju od nestanka u ovom prostoru – kaže meštar Drago.
Nadamo se da će nas čuti gradonačelnik Božidar Kalmeta i spriječiti zatvaranje, jer nije ovo samo brijačnica, ovo je duša Zadra – zavapili su zadarski brice.
Problemi su počeli prošle godine nakon što Grad nije produljio petogodišnji najam zbog duga Zadruge za najamninu i poreze. Oko 15 tisuća kuna mjesečno iznosila je najamnina za prostore, za plaće je trebalo svakoga mjeseca namiriti 57 tisuća kuna bruto, a zarada je u listopadu bila 68 tisuća bruto, bez uračunatih troškova, poreza (jer su i PDV obveznici), režija, nabavke materijala… Nisu svi frizeraji i brijačnice jednako pridonosili, pa su se zadrugari i međusobno posvadili…
Zatražili smo od gradskih vlasti očitovanje o sudbini zadarskih brica, ali nitko nam se nije javio. Ni dogradonačelnik Zvonimir Vrančić, ni glasnogovornica Božidara Kalmete.
Razlog za iseljenje je dug od najma svih prostora kojima se Brijačko-češljarska zadruga koristila, a koji se popeo na iznos od oko 300 tisuća kuna.
– Ovo je najčuvenija brijačnica u Dalmaciji, ma čuvenija i od one Smojine. Nećemo dozvoliti zatvaranje. Ne mogu nam to napraviti. Organizirat ćemo potpisivanje peticije na Trgu, sve što treba, ali ne smiju zatvoriti brijačnicu. Bila bi to tragedija ovoga grada – očajan je Mario Škibola.
