Kontejnere i kante za smeće uvozimo iz Austrije
U Hrvatskoj se godišnje kupi 50 tisuća kanti za otpad i oko tri tisuće kontejnera, ali se ni jedna kanta ili kontejner ne nabavljaju u Hrvatskoj, nego jedino iz uvoza, jer ih kod nas – nitko ne proizvodi. Riječ je o prilično jednostavnim “napravama” koje se sastoje od samo nekoliko dijelova. Kanta od plastičnog tijela s poklopcem i kotača, a kontejner od kotača, mehanizma za otvaranje i plastičnog kućišta. Nevjerojatno je da ni tako jednostavne plastično-metalne naprave ne može napraviti nitko u Hrvatskoj, nego se i to mora nabavljati iz uvoza.
Domaća proizvodnja
– Zadarska “Čistoća” svoje kante i kontejnere nabavlja u Austriji, a u Hrvatskoj ih ne nabavlja jer ih nitko kod nas ne proizvodi – kaže direktor “Čistoće” Tomislav Ćurko. – Za proizvodnju u Hrvatskoj nema ekonomske računice. Iako je zadnjih godina broj kanti i kontejnera povećan, još je to uvijek nedovoljno za kontinuiranu proizvodnju. Osim toga čak i da postoji, prema Zakonu o javnoj nabavi, ne možete štititi domaćeg proizvođača od povoljnijeg stranog.
Mi ih nabavljamo u Austriji jer značajnu stavku čine i cijene transporta. Nas u Zadru kanta od 120 litara košta 99 kuna, dok je cijena kontejnera od 1100 litara 1198 kuna, bez PDV-a – kaže Ćurko, ističući kako je slična situacija i kod drugih komunalnih tvrtki u Hrvatskoj, koje također kante i kontejnere nabavljaju u Austriji, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama, u ukupnoj vrijednosti od oko pet milijuna kuna godišnje. Čak se i metalni kontejneri nabavljaju iz uvoza, a samo se veliki kontejneri za glomazni otpad proizvode kod nas i mogu se nabaviti od dva domaća proizvođača, iz Zagreba i Čakovca.
S obzirom da ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy najavljuje izmjene u načinu odvajanja otpada, uskoro se može očekivati znatno povećanje potreba za komunalnom opremom koja se uvozi iz Europe. Možda bi se ipak isplatila domaća proizvodnja i tako otvorila nova radna mjesta?
– Teško je reći kolike će biti takve potrebe. Možda bi se jednokratna proizvodnja isplatila, a poslije bi to opet bile manje količine. U prijedlogu novog zakona ne stoji hoće li to biti kante ili vrećice, što će vjerojatno definirati poseban pravilnik ili će se prepustiti lokalnim samoupravama da to odrede same prema svojim specifičnostima – uvjeren je direktor “Čistoće”, priznajući kako je Zadar imao značajne “plastičare” poput “Vinilplastike” ili “Kemoplasta” koji su svojedobno bili sposobni za puno veće zahtjeve od proizvodnje kanti i kontejnera.
Propali plastičari
U proizvodnji i preradi PVC-a u Dalmaciji radilo je više od dvije tisuće ljudi, u kaštelanskom bazenu, te u Zadru. No prije desetak godina došlo je do gašenja proizvođača PVC praha u “Adriavinilu” i “Polikemu”, a zatim i do postupnog nestanka prerađivača. Sve se vrtjelo oko interesa kontroverznoga riječkog poduzetnika Roberta Ježića – od njegove kupnje “Diokija” do prestanka isporuke VCM-a za dalmatinske proizvođače PVC-a. “Dioki” je i formalno otjerao “Polikem” u stečaj prije deset godina iako je bilo dokaza da je taj stečaj neopravdan, a da je “Dioki” kao većinski vlasnik izvlačio protupravnu korist.
Zadnjih godina se spominjala mogućnost da “Dioki” ponovno pokrene vinilni lanac, ali ne hrvatski, nego mediteranski – kupnjom nekih talijanskih tvrtki. A u vrijeme kad su hrvatski proizvođači PVC-a nestajali trebala im je samo mala podrška tadašnje Račanove Vlade – “Polikemu” je trebalo jamstvo za samo dva milijuna dolara za nastavak rada.
No “Diokiju” to tada nije bilo u interesu, a u međuvremenu su preostali prerađivači PVC-a svedeni na ostatke ostataka. Umjesto razvoja domaće proizvodnje velikih cijevi za kanalizaciju, plinofikaciju ili čak običnih kanti za komunalni otpad (to su samo malo veći alati u odnosu na one za proizvodnju plastičnog posuđa), sve se to uvozi.
