Kolumna Hrvoja Perića: “Veneziano”

Poštovani čitatelji,

na prijedlog vlasnika portala ZDNews.hr, Hrvoja Bajla, odlučio sam se otisnuti u nepoznate vode – pisanje kolumne. Neki od vas me se možda sjećaju da sam nosio sveti dres Zadra dvije godine. Iako u tom periodu nismo ništa osvojili, to razdoblje smatram najboljim dijelom mog života. Međutim, kako život ide dalje, tako sam i ja krenuo “dalje”, ali ljubav prema KK Zadar je ostala i za mene će to uvijek ostati klub “broj 1” bez obzira gdje dalje igrao u svojoj karijeri. Nakon Zadra promjenio sam par klubova. Potpisavši za Unicaju Malagu odmah sam poslan na posudbu i “kaljenje” u Benetton. Prvi put sam se susreo sa inozemnom karijerom i vidio kakav je to osjećaj biti negdje ˝stranac˝. Nakon toga uslijedila je sezona u Malagi, potom kratko igranje za KK Zagreb preko kojeg sam se ponovno vratio u Italiju – Cremona. A od ove sezone bit će treća godina kako ću igrati u Italiji i to za Umanu Reyer Veneziu.

Život i igranje u inozemstvu nisi baš lagani kako se čine sa strane. Naravno,nije da se žalim,ali samo želim reći da sve ima svoje prednosti i mane. Najveća prepreka je logično jezična barijera.Kad nju savladate (što ja nisam još uvijek nigdje uspio), život vam je puno lakši i jednostavniji. U svijetu sporta, kao vrlo vjerovatno svugdje, engleski jezik je univerzalni jezik kojega svi trebaju govoriti. Tako meni u klubu i prijašnim klubovima, od trenera, doktora, fizioterapeuta, suigrača, predsjednika i direktora, svi se služe nešto boljim ili lošijim engleskim. S tim dijelom komuniciranja zasad nisam imao problema. Ali u suživotu, kad trebate naručiti hranu u restoranu, nešto kupiti u dućanu ili općenito se snaći, onda ste prepušteni sami sebi. I moram vam priznati da bi se iznenadili koliko malo talijana i španjolaca govori engleski, da ne rečem nitko. Za vrijeme mog igranja u Malagi bio sam neugodno iznenađen da u tako jednom poznatom turističkom središtu gotovo nitko ne priča niti malo engleskog. U takvim okolnostima i sam sam bio prisiljen malo “hablati espanol”. U Italiji je situacija identična. Postoje izuzetci, ali oni se skupo plaćaju. Poput piazze San Marco (glavni trg Venecije) gdje konobari pričaju savršeni engleski, ali u takvim mjestima kava se plaća i do 11 eura, Coca cola 13 eura, kugla sladoleda 4. Instrumentalna glazba koja svira u tim lokalima lijepo zvuči ali kad dobijete račun onda vidite da ste platili taj “gušt” 6 eura. Da, dobro ste pročitali! Samo što sjednete u takav lokal (kakvih je 90 posto na piazzi San Marco) ugođaj glazbe, htjeli to vi ili ne, naplaćuje se 6 eura. Deset posto napojnice uključeno je na cjelokupni račun. Napojnice se u Italiji i Španjolskoj rijetko i ostavljaju. Princip plaćanja u restoranima je da nakon što pojedete dobijete broj stola na kojem ste bili i s njime idete na kasu. Tamo vam najčešće gazda ili netko iz njegove obitelji naplati. Pored kase stoji obično staklenka u koju možete ostaviti napojnicu, ali koliko sam primjetio, većinom zjape prazne. Kad sam se već uhvatio cijena, samo želim još dobronamjerno upozoriti, za sve one koji krenu autom u Veneciju, da ne idu u sam grad parkirati jer cijene parkinga su brutalne i kreću se od 10 do 20 eura za sat.

Organizacija klubova je na daleko većom nivou. Velika pažnja se predaje marketingu. Pokušava se animirati i privući svakoga gledatelja. Svi intervjui moraju biti “autorizirani” sa strane osobe odgovorne za PR kluba. Tako i ova kolumna, da bi vidjela svijetlo dana morala je biti odobrena sa strane našeg PR-a nakon što sam mu je riječ po riječ preveo. Puno se pazi i da u svim situacijama u kojima dolazimo kao predstavnici kluba (putovanja, domjenci, intervjui, odlazak na pregled u bolnicu, treninzi) budemo obućeni isključivo u klupskoj obući. Bolje organizirani klubovi poput Unicaje i Benettona čak igračima peru robu za treniranje. U tim klubovima na trening se ide doslovce bez ičega jer kad uđeš u svlačionicu sve te čeka složeno i spremljeno na tvom mjestu. Naravno,najveća razlika je u plaćanjima tj. njihovoj dinamici. Zasad se nisam susreo sa nikakvim zaostacima. Kašnjenja je bilo jedino u Cremoni, ali ona su bila zanemariva. Po deset dana,maksimalno dva tjedna.

Talijanska liga je po mom mišljenju puno bolja u odnosu kako kotira kod nas. Gledanost je u konstantnom porastu, a lani je oboren rekord gledanosti prve lige. Čak i jedna Cremona, za koju vjerujem većina ni ne zna da postoji, lani je imala prosjek gledanosti 3233 gledatelja po utakmici. Ligom zadnjih sedam godina dominira Montepaschi Siena, ali mislim kako je ove sezone sazrijelo vrijeme da budu maknuti sa trona. Već lani su bili zreli da ne budu prvaci, ali prošli su kroz ušicu igle. U play-off su ušli sa 5. mjesta, dva put dobivali sedmu utakmicu u knock-out fazi i to oba puta u gostima (Milano i Varese). Ove godine ulaze sa znatno manjim budžetom nego prethodnih sezona,ali s istim ambicijama. Najveće ambicije ove sezone sasvim sigurno će imati domaćin Final Foura Eurolige AJ Milano koji je ovog ljeta (kao i prethodnih) kupovao ne pitajući za cijenu. Giorgio Armaniu (vlasnik kluba) sasvim sigurno će sve osim osvajanja scudetta biti neuspjeh. Poslije njih dolazi skupina klubova koji imaju visoke ambicije,ali neće ih naglas reći već će iz prikrajka čekati svoju šansu. To su Dinamo Sassari, Avellino, Cantu, Varese, Roma i mi.

Da vas nepotrebno ne davim o svim ovim klubovima, reći ću samo par riječi o nama. Gazda Luigi Brugnaro je odlučan da se ove sezone napravi iskorak u odnosu na posljednje dvije u kojoj je Venezia bila osma. Zato su bili aktivni ovog ljeta na tržištu i kupili sedam novih igrača. Kupovalo se ciljano, pregovori su kratko trajali, a roster je zaključen već 10. srpnja. Momčad čine tri talijanska reprezentativca, četri novopridošla amerikanca, pet momaka iz omladinskog pogona i moja malenkost. Trener Andrea Mazzon već je petu godinu na klupi Venezie i jedan je od rijetkih talijanskih trenera sa međunarodnim euroligaškim iskustvom. Sve u svemu, ovu momčad vidim kao najpotentniju u kojoj sam dosad igrao, a najvažniji faktor biti će kao i uvijek “kemija” u momčadi. Ako se uspije posložiti pravilna hijerarhija u kojoj će svi biti zadovoljni svojim ulogama onda se možemo nadati dobrim stvarima ove sezone. Najveću odgovornost u tom poslu ima trener. Sve u svemu, pred još jednu talijansku “avanturu” nadam se najboljem, kao i uvijek. Što i kako će biti tek predstoji vidjeti. Sezona je duga i nepredvidljiva. Ima puno utakmica, a za prve ocijene i konkretnije komentare treba pričekati bar do Božića. A dotad raditi maksimalno i pokušati u svemu tome uživati, jer na kraju krajeva – ipak je sve to samo igra!
Do idućeg javljanja, salve a tutti…