Boris Marin
Dragi prijatelji, nakon dužeg vremena, javjlam se s jednom temom u kojoj ćemo, nadam se svi naći dio sebe i drage uspomene na naš grad Zadar. Ovo će biti ujedno i prilika da mladi naraštaji čitatelja upoznaju Zadar kakav je nekad bio. Grad ne čine samo parkovi, crkve i ostale znamenitosti s kojim se svaki grad ponosi. Sve je to lijepo, ali grad čine ljudi koji u njemu žive, udahnjuju mu dušu i čine ga ljepšim.
Kroz razdoblje mladosti, kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina, u našem gradu događale su se kulminacije raznih sadržaja. Zadar je u to vrijeme imao 60 tisuća stanovnika, a epicentar svih događanja bili su Varoš i Kalelarga. U to vrijeme su postojala dva kina i mali broj kafića, gdje se ta mladost okupljala. Unaprijed se tako znalo tko zalazi u koji kafić. Šminkeri su zalazili u Lloyd i Time out, dok su 'alternativci' i 'umjetnici' odlazili u Đinu. U to vrijeme Zadar je bio poznat po kvartovima koji su bili sastavni dio poluotoka. Tih kvartova nije bilo koliko i danas, ali su sačinjavali dušu grada sa svojim prepoznatljivostima i ljudima koji su živjeli u njima. U ljetno vrijeme grad se doslovce selio, pa su se tako sva bitna događanja odvijala na bazenu na Kolovarama.
Tu su se održavali raznorazni koncerti poznatih izvođaća za mlađu populaciju. Moram vas upoznati i sa činjenicom da bazen u to vrijeme nije bio samo puko kupalište, već epicentar svih događaja u gradu, bilo da se radi o sportskim ili zabavnim manifestacijama. Dovoljno je samo spomenuti da su sa bazena potekli velikani kao što su Ratko Rudić, dr. Boris Labar, Radovan Miškov i ostali sportaši koji su tu dolazili na bazen. Tu su i sportaši: Pino Giergia, Joso Skoblar, Krešo Ćosić, Radivoj Korač, Ivo Daneo i ostali velikani tog vremena. Zanimljivo je konstatirati i kako je bazen, za razliku od ostalih gradskih sadržaja jedini sačuvao svoju originalnost, odnosno zadarski duh nekadašnjeg vremena po čemu je Zadar poznat.
Puno knjiga, članaka i ostalih zanimljivosti je izašlo o Zadru. Snjimljen je i film "Zadarski memento" koji je prikazan i poslan u svijet, no sam film nije prikazao Zadar u pravom svjetlu. Dijalekt i sam govor nije prenesen na način na koji je trebao biti prenesen. Zbog toga Zadar nikad nije imao svog kroničara kao što je Split imao svoga velikana Miljenka Smoju. Zato dragi Zadrani, to ne trebamo doživljavati kao kompleks jer naš grad je dao puno velikih i malih ljudi koji su obilježili život našeg grada i njegovo postojanje.
Naš voljeni Zadar je prepoznatljiv ne samo po košarci, nego kao što i sama pjesma kaže, lerima i oriđinalima. Svaka generacija i svaki kvart imao je takve ljude. Sviđalo se to nekome ili ne, danas je grad pust bez Vlaje sa Voštarnice, Đo frulice, Gešo Jote, Gracijele, Palmina, Ćire, a svakako trba naglasiti kako Zdene Mamun najviše nedostaje. Upravo su ti ljudi bili oni koji bi uveseljavali našu svakodnevicu kad bi ih vidjeli. Oni su dali pečat zadarskog duhovitosti.
Jedan detalj iz 1986. godine. U Zadar dolazi strašni Žalgiris sa tadašnjim najboljim košarkašem Europe, Sabonisom. Na zagrijavanju dok se igrači Zadra i Žalgirisa rastežu, poznati naš grobar i svima dragi prijatelj, Pero Mazija, sa loptom šalje Zdenu Mamuna na parket. Pet tisuća ljudi gleda kako Zdene juriša na južni koš, šutira i iz prve pogađa. U dvorani je tada nastala erupcija oduševljenja. Tadašnji trener Žalgirisa Vladas Garastas je mislio da je to naša maskota, ali mu je Marcelo Škarica, tadašnji tajnik KK Zadar objasnio situaciju o Zdeni. Na to je Grastas rekao kako je mislio da je Litva koljevka košarke, ali da se isričava i da smo ga s ovim demantirali.
Možda če mi netko prebaciti da sam nostalgičar, ali sam ponosan kao i cila moja generacija na te dane, ali isto tako i žalostan kada vidim što se sve danas događa i kako nestaju sve te generacije zadarskih fakina, mangupa i dobrih duhova tog vrimena. Zato ova moja i slične priče moraju ostati kao zalog mlađim generacijama da ne budu jalnei ljubomorne već ponosne i zahvalne na onome što im je ostavljeno u nasljeđe.
