Arhiva

Na jednu večer možeš biti bilo tko na ovome svijetu. Večer kada odrasli postaju zaigrana djeca, djeca postaju likovi iz omiljenih crtića, bajki ili priča. Na ulicama grada šarenilo maski i kostima, pogađate riječ je o karnevalskom ludilu koje je hvala Bogu napokon iza nas. Kažem napokon jer sve nešto kao moraš bit lud, veseo, pretvarat se da si netko drugi.

Zašto ne bi suprotno uobičajenom ponašanju skinuli maske?

Svi nosimo masku, i to ne samo pred drugima, nego i pred sobom, pa tako postoji i 'druga Ja', odnosno više njih/Nas.

Jasna (druga Ja) - teško je u današnje vrijeme biti dobar, biti 'svetica', biti pošten i opstati kroz život, bez da te zgaze onako usput, ali njoj to uspijeva. Ona je (ne)Jasna.

Goge (treća Ja) - opsjednuta sobom, za ljepotu, za užitak, preko tjedna svetica, vikendom grešnica. Ona je ovakava - onakva i svakakva. Ona je za mene Goge kraljica.

Nataša (četvrta Ja) - dolazi iz neke druge dimezije koju ni ona ne poznaje najbolje, puna joj je kapa praštanja i strpljenja, tolerancije i razumijevanja. Ona je buntovnica Nataša.

Mila (peta Ja) - čvrstim korakom gazi kroz život i to sunčanom stranom, ona nema
briga, ona samo vrišti i pjeva na sav glas! Ona je (ne)Mila.

Kažu kada imaš nekog pored sebe lakše je biti sretan, a sa ovih pet žena ja sam, a što drugo, nego presretna i kako bi moj prijatelj Alen rekao: „Lipo živim“! Ali tek kad padnu 'sve' maske ostajem Ja, vraćam se sebi sa svim svojim manama i greškama, vrlinama i prednostima. To je maska koju svako jutro iznova navlačim ispred ogledala, pred sobom samom - moja najiskrenija maska, i možda je satkana od snova i iluzija, grešaka, krivih puteva, nepremostivih prepreka ali to sam prava Ja.

Zašto ne bismo živjeli onakvi kakvi smo stvoreni – sa jednim licem?

Maske kao maske guše, otežavaju dah, maske su jake, ispravljaju sve ono što ne valja, maska je na licu da prevari, da odvuče pozornost u drugom smjeru. Ali što kada maska sraste s licem, kada se uvuče pod kožu i postane bezbrižan i nedodirljiv dio nas?
I nitko ne može tvrditi kako smo pred svima isti, jer jednostavno nismo i to je jednostavno tako, nose se make za obitelj, maske za posao, maske za ekipu. I znate zašto ne volim to karnevalsko ludilo? Pa zato što je meni svaki dan maskenbal i možda zvuči prepotentno, ali to me veseli. Nije sramota imati masku, nego to ne priznati sebi jer zapravo krijemo ono što jesmo da bi postigli nešto što nikada zapravo ne bismo mogli biti, ili ne?

Nakon maškara dolazi korizma. Čega i zašto se odreći?

Doslovno se mučim, danima razbijam glavu oko toga čega se odreći u korizmi? Možda čokolade ili ipak ne? Ne, Mila ( peta Ja ) obožava čokoladu, kako da se toga odreknem? Možda izlazaka, nekako bi već izdržala tih četrdeset dana ili ipak ne? Ne, pa Goge ( treća Ja ) bi me ubila. I čemu uopće odricanje od nečeg što volite, postavljanje uvjeta i život u nekakvim okvirima zbog kojih ćete se ionako samo osjećati gore? Ljudi radije odabiru odreći se stvari koje su im drage i odvajanje od nečega što ih veseli, nego da se odreknu prijatelja koji to nisu, i laganja sebi i drugima.
Moj je prijedlog da ove korizme sve maske padnu i ostanemo samo mi, ali...uvijek postoji ono ali. I pitam se dali je zaista moguće da nakon što 'isčupate' i zadnju masku s lica ostanemo mi, bez ožiljaka i trajnih obrisa koje je napravilo vrijeme, koje je život nacrtao na našem licu, i svi ljudi koji su nam kroz život prošli, pitam se?

I zato – skinimo maske, ali duboko unutra, tamo gdje nitko ne vidi, a često ni mi sami.