Marko Pupić Bakrač, Foto: Arhiva
Strah je najosnovnija, najinstinktivnija emocija s kojom se nosimo teže od svih drugih emocija. Nakon proživljenog straha često osjećamo stid i ljutnju. Sve emocije kroz koje prolazimo u životu, uključujući i strah, normalni su dio našeg razvojnog puta. Život bez straha bio bi nemoguć jer strah je prirodni osjećaj upozorenja te je kao takav korisna i potrebna emocija. Međutim, mnogi naši strahovi su umjetni, nametnuti i neprirodni, a kao takvi su vrlo opasni i destruktivni jer čovjeka pretvaraju u bespomoćno biće čijim životom upravlja - strah. Još je opasnije kad čitavu jednu zajednicu obuzmu takve fobije, pa ona počiva na atmosferi straha, a upravo to se događa nama u Zadru.
Pored toga što je ovim gradom ovladala i u potpunosti ga okupirala grupa kriminalaca, reakcija javnosti je apatična, odnosno, gotovo nikakva, osim tu i tamo pojedinačnih pokušaja da se upozori na pravo stanje stvari, sve prolazi gotovo bez ikakvog otpora. Privredni subjekti su uništeni, njihova imovina rasprodana, a oni koji su preostali uglavnom su pali upravo u njihove ruke. Zato umjesto direktora koji su nekada rukovodili najuspješnijom privredom u bivšoj Jugoslaviji (poput Paše, Antića, Banića…), danas imamo polupismene, beskrupulozne vlasnike čija poduzeća vode direktori koji su njihova „slika i prilika“. Pojedine Facebook profile osoba krase slike s razbacanim novcima i pištoljima. Umjesto proizvodnje i stvaranja novih vrijednosti posluje, se na principima zastrašivanja i istjerivanja ljudi iz poslovnih prostora, reketa, pljačke, povlaštenog poslovanja sa jedinicama lokalne samouprave i javnim poduzećima.
Tako neki danas uopće ne plaćaju najam gradu za poslovne prostore i imaju milijunske dugove dok se drugi deru do kože. Jedni nikako ne mogu naplatiti potraživanja od grada i kad o tome ovise brojna radna mjesta, dok se za druge preko noći nalaze milijuni u proračunu za pokrivanje dugovanja nastalih njihovim „savjesnim“ poslovanjem u djelatnostima koja služe za njihovu vlastitu zabavu i profit.
Svi ovi događaji prolaze uz ignoriranje, čak i podršku institucija sistema. Primjer, dozvole koje mi obični smrtnici možemo dobiti za godinu ili dvije oni dobivaju za par dana, sudovi ih oslobađaju i kod najtežih kaznenih djela, a u isto vrijeme revno proganjaju one koji ukazuju na njihov kriminal.
Bez obzira na sve te zastrašujuće činjenice, vjerojatno nikad niti jedna okupacija našeg grada nije prošla tako glatko i bez manje otpora nego ova. Gotovo sve ključne točke od privrede preko medija do sporta, u stvari svih segmenata društva i gospodarstva, zauzete su bez ikakvog otpora. Svi se ustručavaju nešto poduzeti, strah ih je za vlastitu egzistenciju, stabilnost, sigurnost i obitelj. Zato žive dobrovoljno zatočeni u nekom svom svijetu, kao da se sve to njih ne tiče. Nadaju se da će institucije riješiti naše probleme iako je već odavno jasno da su te iste institucije paralizirane i stavljene pod kontrolu, što preko ljudi povezanih sa kriminalnom hobotnicom, a što preko prijetnji i zastrašivanja onih koji to nisu.
U sličnoj smo situaciji kao i Chicago dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je mafijaška organizacija na čelu sa Al Caponeom kontrolirala cijeli grad. Na vrhuncu svoje moći Al Capone je plaćao pola policajaca u Chicagu, ma što god napravio niti jedan sudac ga nije smio osuditi, a političari i gradonačelnici su bili njegove marionete. Tek kad je situacija u potpunosti izmakla kontroli i pritisak javnosti postao prejak, (uz snažnu odlučnost legendarnog šefa FBI-ja John Edgar Hoovera) donesena je odluka de se Al Capone ukloni. Pored svih zločina koje je napravio Al je osuđen za utaju poreza, a osudio ga je hrabri sudac James H. Wilkerson koji je za tu priliku doveden u Chicago jer u cijelom višemilijunskom gradu nije bilo niti jednog jedinog sudca koji bi ga osudio!
Želite li stvarno živjeti u porobljenom gradu u kojem će o sudbini vas i vaše djece odlučivati kriminalci, gradu u kojem ćete vi i vaša djeca biti sluge, odnosno stoka sitnog zuba bez ikakve ravnopravnosti i perspektive? Nitko se nije oslobodio jarma bez borbe pa nećemo ni mi. Zato u ovom trenu imamo samo dvije mogućnosti: da se borimo ili da se i dalje bojimo. Za početak suočimo se sa strahovima! Oni predstavljaju naše unutarnje slabosti, nesigurnosti i sumnje koje svaki čovjek ima i koje mora pobijediti na putu ostvarivanja najviših ljudskih vrijednosti – časti i dostojanstva. Bez toga smo samo nemoćna bića, bespomoćne igračke u rukama straha.
Odgovornost je na svima nama, a da bi se prekinulo ovo nesnošljivo stanje svatko mora u svom području djelovanja učiniti sve što je u njegovoj moći. Zaspimo nadležne institucije i tijela prijavama, dopisima, tražimo djelovanje nadležnih inspekcija i organa, organizirajmo se po skupinama i napravimo sve što možemo kako bi naštetili poslovima i interesima okupatora. Ukoliko želimo promjene, pritisak javnosti mora biti toliko jak da postane nesnošljiv. Pređimo u aktivno stanje, napadajmo, nemojmo više čekati i dozvoljavati kriminalnom aparatu da zauzima točku po točku u našem gradu. Budite svijest kod vaših prijatelja i sugrađana, postanite dio kluba boraca za oslobođenje Zadra.
Naša borba je započela, a vaša ?
