Foto: Novilist.hr

Bivša zvijezda ringa, nekada davno Cassius Clay, a potom desetljećima s imenom Muhammad Ali slavi svoj sedamdeseti rođendan u rodnom gradu Louisvilleu u državi Kentucky. Tu »Centar Muhammad Ali« organizira čitav niz događaja koji se odvijaju oko slavljeničkog dana, 17. siječnja. Ali je godinama zahvaćen Parkinsonovom bolešću te je osnovao udrugu za prikupljanje sredstava kako bi se istražila bolest. On sam se osobno uključivao u brojne dobrotvorne akcije. Sam »Centar Muhammad Ali« je posvećen njegovom životu i njegovoj blistavoj karijeri.

Povijest boksa bilježi mnoge velike šampione i slavna imena, sigurno je da Ali u tom društvu spada u sam vrh. Osim nastupa za pamćenje na samom ringu na kojem se kitio titulama olimpijskog šampiona te kasnije apsolutnog profesionalnog svjetskog prvaka teške kategorije, nema mu ravna po nastupima izvan ringa. Riječ je o rođenom šoumenu koji je na ringu jednostavno plesao, borio se po svom slavnom motu »letim kao leptir, ubadam kao osa«. Sjajnog instinkta za javni nastup probio je sve moguće granice popularnosti diljem planeta. Teško da će više netko u rigu, u tom svijetu između konopaca dostići njegovu popularnost. Znali su ga svi od djece do nonića, svi su navijali za njega a ionako magnetski popularan postao je još slavniji svojom životnom pričom. Muhammad Ali ženio se četiri puta, a ima sedam kćeri i dva sina.

Okrunjen kralj

Zbog odbijanja odlaska u vojsku i protivljenja sudjelovanju ratu u Vijetnamu ostao je bez titule prvaka i završio u zatvoru, a time je njegov povratak u ring i vraćanje naslova prvaka postalo sve zajedno tema za silne priče, elementi za mit o Aliju, fenomen o kojem se priča i dan danas. Romantične »šezdesete« i »sedamdesete« prošlog vijeka su ga vidjele protagonistom svih meridijana i paralela, tako i u našoj zemlji. Nezaboravna su buđenja davno prije zore kako bi se u ondašnjim tehničkim uvjetima, kakvi su već vladali, na TV pratilo Alijeve borbe s njegovim velikim rivalom, nedavno preminulim Joeom Frazierom, mečeve koji su pisali povijest sporta dvadesetog stoljeća i to istančanim rukopisom dvojice velikana.

Muhammad Ali je 1999. bio okrunjen za »Sportaša stoljeća« od strane američkog lista »Sports Illustrated«. Titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji je uzeo tri puta, a osvojio i zlatnu olimpijsku medalju. Ime je dobio po abolicionistu i političaru Cassiusu Clayu. Ali je promijenio ime nakon prihvaćanja islamske religije. Neposredno nakon osvajanja titule prvaka 1962. godine Ali je skrenuo pažnju na sebe i javnim prihvaćanjem Islama, te pod utjecajem grupe Nacija Islama uzima ime Cassius X, po ugledu na drugog poznatog člana te sekte Malcolm X-a. Sekta je bila simbol borbe crnačkog stanovništva SAD-a protiv ropstva i ugnjetavanja. Vođa sekte uskoro daje Cassiusu njegovo »pravo rođeno ime« Muhammad Ali.

Clay je borbu za naslov profesionalnog prvaka imao već 1962. kada je u kontroverznom meču pobijedio Sonny Listona, koji je u sedmoj rundi odbio izaći u ring tvrdeći da je ozlijedio rame. Uzvrat je također bio krcat sumnjama, Liston je pao od udarca u prvoj rundi za kojeg mnogi tvrde da nije bio baš tako jak i da je Liston pao sam od sebe. Optužbe nikad nisu bile dokazane. Također je 1962. je porazio i legendarnog Archie Moorea. Pritom je ušao u sukobe s vladom SAD-a, odbijajući regrutaciju za vrijeme Vijetnamskog rata za što je bio osuđen. Istovremeno su mu boksačke federacije branile nastupe, uzele titulu koju je do tada bio obranio više puta. Prekid službene karijere je trajao oko tri godine.

Borba protiv rasizma

Već s dvanaest ljeta Cassius Clay je sanjao nešto više od običnog naslova, tvrdnja je o ovom velikanu na stranici »Biografieonline.it«. Čovjek koji je, ako ne najveći, onda među najvećim šampionima teške kategorije rođen je 17. siječnja 1942. ratne godine u Louisvilleu, u Kentuckyju. S boksom je počeo slučajno, ako slučaj uopće postoji. Ušao je, naime, u boksačku salu »Columbia« kao dječak dok je tražio svoju biciklu, koju mu je netko ukrao. U boks ga je uputio neki policajac, koji je bio irskih korijena, a uostalom čijih je i mogao biti, kada se motao oko ringa i bio čuvar zakona, a mladi učenik je brzo počeo ostvarivati amaterske pobjede. Naučiti boksati je za njega bio način ostvarivanja vlastite neovisnosti a pobijediti suparnika je bio dokaz njegove neumorne snage volje, veli ova biografija.

Pobjede su stvarale publiku a mladić se afirmirao kroz boks želeći u svemu što je radio ili govorio, biti junak. Pritom se susretao i sa suparnicima izvan ringa, od kojih mu je svakako najmrskiji bio rasizam. Bio je jako osjetljiv na rasnu segregaciju, upamćena je davna epizoda poslije Olimpijskih igara u Rimu 1960. godine gdje je ovaj majstor trijumfirao u poluteškoj kategoriji. Njegov borbeni i neukrotivi mentalitet je teško podnosio poniženja koja su trpjela njegova braća po boji kože. Nakon što je svjedočio jednom takvom događaju olimpijski šampion je u znak protesta zlatno olimpijsko odličje bacio u rijeku Ohio. Dugo nakon rasističke epizode koja ga je nagnala na ovakav protest, Ali je 1996. godine u povodu Olimpijskih igara u Atlanti od strane Međunarodnog olimpijskog odbora dobio zlatno odličje.
Prve profi-pobjede

Mladić je brzo prešao u »profiće«, već 1961. je dobio Lamara Clarka, poslije i Douga Jonesa. Trenirao ga je slavni Angelo Dundee, koji je nedavno proslavio devedesetu. Dundee, pravog imena Angelo Mirena je rođen 30. kolovoza 1921. godine, s Clayom i kasnije Alijem je radio više do dva desetljeća, od 1960. do 1981. godine. Ovaj velikan iz kuta ringa je vodio čak petnaest svjetskih šampiona među kojima su Sugar Ray Leonard, José Nápoles, George Foreman, Jimmy Ellis, Carmen Basilio, Luis Rodriguez, Willie Pastrano. Clayu su podjednako brzo radile noge, šake i jezik, sve je činio kako bio stekao naziv »brbljavac iz Louisvillea«. Prvak je postao sa samo 22 godine, poslije toliko spominjanog »mutnog« slavlja sa snažnim Sonnyjem Listonom. Baš je u to doba počeo bivati poznat po provokativnim izjavama, peckanjima i raznoraznim primjedbama, što je neizbježno skretalo dodatnu pozornost na nadirućeg asa praveći od njega još veću zvijezdu. To se prema mišljenju spomenutog sitea ne bi dogodilo da Ali uz svoju urođenu magnetsku privlačnost za medije nije imao stvarni utjecaj na publiku. Čovjeka čini stil, veli jedna moderna poruka, a njegov ležerni stil, arogancija, ponašanje i kretanje je bilo takvo da je ljudima djelovalo spektakularno u ondašnja vremena. Ljudi su bili fascinirani i pod sve većim utjecajem jer su im stalno stizale nekakve vijesti vezane uz šampiona.
Problemi s vlastima

Cassius Clay je ubrzo nakon osvajanja krune objavio svoj prelazak na islam kao i poruku o svom novom imenu Muhammad Ali. Bilo je to 25. veljače 1964. godine kada je Clay uzeo krunu u teškoj kategoriji, meč s Listonom je održan na ringu u Miamiju. Odluku o novom imenu i vjeri priopćio je dan nakon trijumfa. Time su, kao da je dirnuo u mravinjak, počeli njegovi problemi s vlastima. Kulminirali su pozivom u vojsku 1966. godine, a on se je, nazvavši se »ministrom islamske religije« pozvao na prigovor savjesti. Odbio je ratovati u Vijetnamu »jer se rat protivi Kuranu«, a još i danas u ušima zvoni njegova izjava »niti jedan Vijetkongovac me nikada nije nazvao crncem«. Osudila ga je porota, sastavljena od samih bijelaca, na pet godina zatvora. Inače, uzvrat s Listonom se odvijao 1965. godine u Lewinstonu, u državi Maine. Poslije samo minute borbe prvak svijeta je pogodio suparnika udarcem koji nije djelovao opasno, kasnije će to ući u povijest kao »fantomski udarac«. Liston je ostao na podu djelujući nemoćno, a fotografija prvaka svijeta kako stoji iznad srušenog suparnika je postala jedna od najpoznatijih u našoj epohi.

Njegova arogancija je djelovala na publiku kao vjetar na požar. Od revanša s Listonom tog svibnja 1965. godine do obrane naslova sa Zorom Folleyem u ožujku 1967. godine, on je obranio naslov devet puta. U tom je razdoblju imao zakazanu borbu protiv WBA prvaka Erniea Terrella za ujedinjenje borbe u Torontu 29. ožujka 1966., ali je Terrell odustao. Nije uzmaknuo naše gore list George Chuvalo, junak porijeklom iz okolice Ljubuškog koji se borio s najvećim šampionima tih vremena i do kraja karijere je uvijek ostao na nogama. U toj borbi je pobijedio Ali, a hrvatski Kanađanin je odboksao u skladu sa svojom reputacijom.

Meč u Zairu

Sukob s vladajućom administracijom je Muhammada Alija uveo u mračno doba njegova života. Kritiziran je radi sudjelovanja u borbama za prava crnaca koje je vodio Martin Luther King isto kao i Malcolm X. Mogao se vratiti borbama tek 1971. godine kada je oslobođen redi neregularnosti u istrazi. Sve je to bila priprema za meč s Joeom Frazierom, koji je izazvao nezapamćeno, planetarno zanimanje. Vele da je tu borbu iz Madison Square Gardenu 1971. godine promatralo 300 milijuna ljudi diljem globusa. Ali je izgubio, Fraizer mu je nanio prvi poraz poslije 15 rundi i borbe nakon koje su oba junaka završila u bolnici. U međuvremenu Frazier je 1974. godine izgubio naslov od drugog junaka tih dana, nokautera i razbijača Georgea Foremana. Ali se pak vratio na tron te iste 1974. godine bacajući na pod Foremana u Kinšasi, a meč u Zairu je upamćen kao jedan od najvećih sportskih događaja. Borba je realno opisana u dokumentarnom filmu »Kada smo bili kraljevi«. Od kada ga je 1978. godine mladi Larry Holmes dobio tehničkim nokautom u 11. rundi, karijera Muhammeda Alija je krenula silaznom putanjom. Svoj posljednji meč je imao 1981. godine. Aliju je Parkinsonova bolest dijagnosticirana u ranim osamdesetim, nakon što su njegova motorne funkcije počele opadati. Do kraja 2005. stižu informacije da se Alijevo stanje znatno pogoršava. Od tada se posvetio širenju islama i borbi za mir.

Pogođen već godinama Parkinsonovom bolešću Muhammad Ali svako toliko u javnim nastupima dirne srca svojih brojnih navijača, koji se sjete njegovog plesa u ringu i vide sadašnju sliku bolesnog. Dirljiva je bila slika s Olimpijskih igara u Atlanti kada je 1996. godine Muhammad Ali ostavio dojam paleći olimpijski plamen na ceremonijalu otvorenja. Veliki borac koji ima veliku volju i čelični karakter nije se dao mentalno poraziti od teške bolesti i nastavlja svoje borbe za mir i za građanska prava, ostajući simbolom Amerikanaca čija je boja kože tamnija od bijele. Njegov rodni kraj mu se donekle odužio krajem prošlog stoljeća, 13. rujna 1999. g. Ali je bio proglašen »Sportašem stoljeća Kentuckyja«, države čije je ima proslavio.kraj teksta