Kolumnist ZDNews portala, Pero Bašić
Vrijeme između kraja jedne i početka druge godine, osim što nas ispunjava blagdanskim ozračjem, uveseljava nas i brojnim priredbama na kojima Hrvati biraju najbolje u svijetu sporta.
Svaka tiskovina koja drži do sebe, od seoskih zadružnih biltena, do uglednih novinskih kuća, svaki odbor, od onog mjesnog, pa sve do Olimpijskog, ali baš svi, pokušavaju na tron popeti samo svoje sportske idole, ne birajući sredstva na putu do cilja. Iako naoko u svemu različiti, u nečemu su posve isti.Nitko se ne pridržava onog iskonskog i jedinog kriterija koji bi trebao pratiti takve priredbe, a to je rezultat ostvaren na sportskom polju tijekom godine koja je na izmaku.
Izbori za najbolje sportaše lijepe naše umjesto očekivanih glamuroznih predstava na kojima pobjeđuju oni najbolji, sve više sliče trećerazrednim vašarskim okupljanjima na kojima se „ugledna sportska pera“ pretvaraju u gomilu uličnih“ šibicara“ čiji je jedini cilj spretno i u djeliću sekunde, kuglice sa imenima svojih favorita gurnuti pod pobjedničke kutije i time sasvim izvjesne izbore pretvoriti u spektakularan preokret, na oduševljenje razularene mase.
Od pamtivijeka su, osvojene medalje i visoko podignuti pehari, bili jedina mjerila sportskog uspjeha, i zaslužene nagrade za uloženi trud tijekom naporne sezone. Međutim posljednjih godina postajemo svjedoci jednog novog trenda, u kojemu više niti zlatne kolajne ne jamče da vas sa trona neće skinuti neki likovi čija sezona i nije bila tako bajna, ali im je zato logistika bila više nego sjajna.
Svakim danom sve više dolazimo do bolne spoznaje da onaj tko ne može biti prvi u svome gradu,zahvaljujući neviđenoj medijskoj logistici bez problema biva najbolji u državi. Ti novovjeki mudraci uče nas, da je srebro sa Svjetskog prvenstva puno sjajnije od zlata. Oni izmišljaju neke nove kategorije u sportu samo zato da bi bronca njihovih ljubimaca bila puno teža od nečijeg zlata. Navikavaju nas na okrutnu stvarnost, po kojoj bi svi trebali šutke gledati kako kilogrami zlata u koje su uloženi sati, dani i godine treninga, nisu niti sjena nečijim petim mjestima.
Malo upućeniji pratitelj sportskih zbivanja grozi se kada pročita da nogometaš čiji je klub osvojio peto mjesto u jednoj od liga petice uzima prestižnu nagradu ispred košarkaša koji je sa svojim klubom osvojio ugledni Europski trofej osvojivši uz to i titulu najboljeg igrača završnog turnira, dok jedan drugi košarkaš koji je kao najbolji igrač i kapetan, svoju osrednju momčad doveo do finala najjače Lige u Europi, ima tu čast da mu se ime jedva spomene u anketi. I sve bi bilo normalno, da je to izbor običnog puka, koji ima pravo kupiti novine i na kupon ispisati ime svoga ljubimca bez ikakvih posljedica, jer on je ipak navijač iz kojega progovara samo strast. Ali kad tako biraju oni koji se tom istom puku predstavljaju kao sportski autoriteti, onda uopće ne čudi ovo izopačeno stanje u sportu,jer su oni koji utječu na glas naroda,totalno izgubili kriterije.
Zato mislim da je krajnje vrijeme da svi sportski novinari koji se uhvate ispunjavanja anketnog listića konačno shvate da to nije nikakvo njihovo nasljedno pravo, po čijem osnovu se mogu ponašati kao da biraju MISS ili MISTER-a HRVATSKE, ocjenjujući njihov vizualni dojam stečen nekim unutrašnjim nagonima. Moraju znati da biraju sportaše, a sport trpi samo egzaktne podatke nastale kao produkt rezultata na sportskim borilištima.
