Zdenko Mičić, Dino Perović i Branko Ljubičić

Liga za koju je trener izjavio da nam polako postaje teret, napokon je iza nas. A sve je počelo kao na filmskom platnu. Scenarij osmišljen u strateškoj radionici, podržan od svih političkih i gospodarstvenih struktura ovog grada, i pod budnim okom onih najvatrenijih navijača, nudio je svijetla reflektora i sezonu iz snova, a tvorcima je s dolaskom prvih kruzera u grad osiguravao mjesto na naslovnicama lokalnih tiskovina. Četiri jahača apokalipse su nakon danonoćnog rada, obznanila gradu i svijetu da su sva dugovanja iz prošlosti konačno podmirena,i da se kreće od nule (0).Samim tim na putu u svjetliju budućnost se već na prvom koraku umjesto uobičajenog lavdarskog kamena ukazala staza popločana zlatom. Paučina sa stolica bezimenih skupštinara, koja se tijekom godina nakupila u podebljem sloju,konačno je pobrisana a onima koji ni dan danas nisu saznali gdje su to bili jednog toplog ljetnog dana(a oni su dežurni dizači ruku, koji imaju širok raspon djelovanja od svih komunalnih poduzeća preko umjetnosti i kulture pa sve do sporta), gurnuli su u već podignute ruke one kartončiće sa DA i NE i sve je bilo spremno da povjest krene od njih.
Ostala je samo jedna mala formalnost, za biti glavni u gradu košarke moraš klupsku portu zalupiti pred nosom svima onima od čije se pojave dobija kompleks.

Novi predsjednik i svi njegovi ljudi,pomno su birani među masom mladih,uspješnih i podobnih (potvrđenih, a gdje drugo nego kroz niz poduzeća u kojima plaće ama baš nikada ne kasne),ulijevale su onu lažnu sigurnost glede financijske stabilnosti kluba. Upravni Odbor sastavljen od majstora sa dugogodišnjim iskustvom zavlačenja ruku u tuđe takuine (osim par iznimki) bio je osigurač koji je trebao premostiti svaki kratki spoj. Nakon svega izabran je i najskuplji trener u povjesti kluba,kojemu je olakšan rad na način što su mu iz šireg okruženja odstranjeni svi oni čija riječ u ovom sportu ima neku težinu. A šlag naravno dolazi na kraju, među svom silom ponuda koje je imao iz uglednih tvrtki koje su se tukle za njega, General Menadžer se ipak odlučio za onu iz posrnula kluba, a iz jednog jedinog razloga, jer je njegov program bio apsolutno kompatibilan sa programom svih onih lumena iz čuvene radionice. Sve u svemu bio je to početak kao u bajci koja je u te vruće ljetne dana poput Meksičkih sapunica nudila kraj sa sasvim izvjesnim happy-endom. Sve je bilo idealno posloženo i upakirano u najfiniji celofan, i bila bi to zasigurno vijest dana da se kojim slučajem radilo o novom ustroju pogrebnog poduzeća,a ne o košarkaškom ponosu ovog grada. Sezona za pamćenje mogla je početi.

Iako su ugledni meteorolozi najavljivali oblačnu jesen,nitko ni slutio nije da će ona navijački puk zaliti kišom tuge. Košarkaški mag (koji je osim osvajanja trofeja u ligi sa samo jednim klubom,postao poznat i po glavnoj ulozi u filmu “Ponoćni express“ u kojemu je glumio trenera koji spašavajući živu glavu bježi pred razularenom masom navijača,uskačući poput najboljih kaskadera u zadnji vlak prema domovini) posložio je strogo kontroliranu momčad primjerenu sportu iz rodnog mu grada (rukomet). Nakon filtra na tjednu otvorenih vrata, ponudivši krv,znoj i suze,a čak mjesec dana prije svih, sa 12 stručnim okom odabranih, krenuo je na put ka zvijezdama. Ali pošto nas život uči da ne ide sve baš onako kako u knjigama piše,pogotovo ne u vrijeme posrtanja čak i velikih svjetskih korporacija, dalo se naslutiti da će i naša mala skromna radionica teško opstati držeći se vlastitog kodeksa,i patenata koje su uspjeli zaštitili kao nešto izvorno Zadarsko. Idealan raspored nudio je put u kuću slavnih već do Božićnih blagdana. Uigranost sastava od lani,i krvavi rad od 6 uri na dan bili su garancija za totalnu nadmoć nad većinom rivala...

Ali, ajme, zadnje Čehinje po povratku kući još nisu uspjele niti isprati sol sa svoje preplanule kože, a stigao je prvi šok, poraz od momčadi do tada totalno nepoznate čak i onima koji ovaj sport prate malo duže.Momčad koja 5 dana prije početka lige ne da nije imala ni trenera,ni roster, nego nisu znali niti kako se zovu,a ni odakle su. Prvi alarm razbudio je sve osim onih usnulih i u prvom redu parketa uredno posloženih zaslužnih meštara narančastog baluna,kojima u jednom košarkaškom gradu niti sa kupljenom ulaznicom tamo nije mjesto. Okruživanje lošim savjetnicima dalo je prve rezultate. Klub koji je sasvim svjesno kastrirao svoju struku, normalno da nije imao personu koja bi bila korektiv već na prvom koraku posrnulom treneru,dapače svi su padali na njegove izjave o sudačkim i inim urotama i kasnom priključenju momčadi njenog stožernog igrača (Boisa). Prvim udaracem od kojega smo jedva ostali na nogama,samo je odaslana poruka svim momčadima u ligi da će im Zadar biti jedan od najdražih gostiju,pošto sa sobom i darove donosi. Potvrda je stigla već na drugom gostovanju gdje su nas razmontirali oni koje smo u pripremnom razdoblju 3 puta pregazili po 20-ak razlike. Onome tko već tada nije mogao naslutiti da će se sezona snova pretvoriti u sezonu plača, zasigurno će ovaj sport stalno predstavljati veliki problem i nikad ga neće shvatiti. Već tada je bilo jasno da sve trenerove priče o momčadi koja će eksplodirati početkom proljeća nisu ništa drugo nego kupovanje vremena za poneku plaću više, čija bi isplata predstavljala problem čak i Lutriji Hrvatske da mu je kojim slučajem bila sponzor, jer je njen iznos bio veći i od pokojeg “Jack pota“.

Prvim posrtanjima pala je u vodu i na sva zvona najavljivana strategija razvoja mladih igrača(koji i nisu više baš tako mladi)a koja je također nastala u našoj maloj radionici,a čiji plan je bio izbacit sa vlastite proizvodne trake dva igrača po sezoni. Poslije Novogodišnjeg triježnjenja u magli su se kao pred Titanicom počele ocrtavati prve hridi prema kojima je plovio naš veseli brod, na kojemu su otkazale sve komande,iako je kapetan poput sirene za maglu stalno tulio kako je brod nepotopivi i kako brodi zacrtanom rutom, taj put je nažalost vodio ravno na prvu stinu (Eurocup). Doživljena kalvarija malo je trgnula skup mozgova koji su zaključili da je potreban remont i krenulo se u potragu za novim trenerom. Nakon niza spletki i intriga na kojima bi im pozavidio svaki uljuđeni srednjovjekovni dvor,na opće iznenađenje spas je pronađen u osobi za koju su mislili da će svojim povratkom napraviti 3 stvari:Vratiti publiku u praznu dvoranu,sebi davno izgubljeni ugled,a svojim poslodavcima debelo poljuljan kredibilitet. Iako tajming smjene uopće i nije bio loš jer je 10 kola prije kraja put ka ostvarenju cilja bio više nego izvjestan,pronašli su totalno krivog,onoga koji zrači negativnom energijom i koji u svima oko sebe vidi neprijatelje. Ostat će zapamćen jedino po povjesnoj izjavi kako je momčad toliko loša da nije niti zaslužila naći se među 4 prvoplasirane. Smatrajući da će možebitni uspjeh nakon toga izgledati još i veći i dovesti ga u status božanstva. I pored kontinuiranog plača nad lošim rasporedom, na kraju se ispostavilo da bi i bez trenera bez problema s tim istim rasporedom prošli kroz Triumfalna vrata. Porazi su se počeli nizati tako da je U.O.nakon svake utakmice morao izlaziti sa priopćenjima u kojima bi se davala apsolutna podrška vlastitoj nesposobnosti i trenerovom skromnom znanju,a umjesto dijeljenja crvenih kartona, reprogramirali bi se ciljevi poput vanjskog duga države. Krivci za neuspjeh su se mijenjali kao na traci(loša selekcija,suci,novinari)da bi se u konačnici našla zadovoljština u osvajanju sedmog mjesto koje je podcrtano kao veleban uspjeh.

Na kraju balade što reći nego da je osmo mjesto došlo kao Božja kazna za maćehinski odnosa grada prema klubu u kojega se svi zaklinju ,njegovoj povijesti i svima onima koji su je stvarali. Da nije tako onda bi se strogo pazilo da ne dolazi u ruke onima koji žele živjeti od njega ,nego da se da u ruke onima koji će živjeti za njega,jer samo ga je neizmjerna ljubav održavala generacijama,sve do pojave ovih monstruma koji su svojom bahatom pohlepom za kratko vrijeme pojeli vlastitu supstancu. Sat polako otkucava, zadnje minute i zadnji je rok da se vlasnik (grad) jednom zauvijek odluči da li mu je jedan od najvećih simbola potreban ili nije. Ako je, neka skrbi o njemu na način da ga vine u Europske visine i da bude pravi ponos grada,a ako nije,neka dozvoli privatizaciju, ali način kako se to radi u uljuđenim državama,a ne na prepoznatljiv Hrvatski način na koji su bez traga već nestali mnogi simboli ovoga grada.