O cirkusu ili kako su tražili nasljednika Aleksandra Petrovića
Piše: Petar Vanjak
Objavljeno 26.12.2008 u 23:55
/
Trebala je to biti jednostavna i lagana utakmica. Kao po mjeri napravljena za podizanje samopouzdanjai morala u ekipi, u kojoj su, navodno, poremećeni svi ljudski odnosi unutar zidova svlačionice.
Trebala je to biti utakmica koja će označiti novi niz od tri pobjede, dvije na gostovanju i jedna na domaćem terenu protiv najžešćeg i najvećeg rivala, Cibone. Niz od tri pobjede koji bi nas doveo korak do jednog od prva četiri mjesta u regionalnoj ligi.
Utakmicu sam gledao u nešto većem društvu. Zaista i počelo je odlično, rano vodstvo od dvanaest koševa razlike, sugeriralo je laganu utakmicu, koju ćemo svi sa zadovoljstvom pratiti. Ipak nastavak je otkrio svima nam poznate slabosti u igri Zadra. Slaba i nepokretljiva obrana, kašnjenje na igrača nakon bloka i preuzimanja, pa sve do tragikomičnih pokušaja blokiranja šuta pružanjem ruke prema protivničkom koljenu (da, dobro ste pročitali - koljenu!?).
Napad je bio jednodimenzionalan, težilo se forisiranom šutu, a igra pod obručima i korištenje leđne tehnike unutarnjih igrača je potpuno iščezlo. Sve ovo dovelo je do poraza i raznih komentara unutar društva koje je pratilo utakmicu. Dok su pojedini vrištali od ljutnje zbog jalove i neučinkovite igre Zadra, drugi su, poput Nostradamusa, zazivali predsjednika Magaša da napokon uruči otkaz treneru Petroviću i nabrajali, gotovo crvenih očiju, njegove greške.
Budući da sam kroz sportska borilišta, u nekoliko različitih sportova, doživio i velike pobjede, ali i bolne poraze, nisam čak ni tako tragično prihvatio ovaj poraz. Naime, svaki sportaš, već u podsvijesti zna da uskoro slijedi nova utakmica, novi susret, novi dvoboj s novim protivnikom. U neku ruku, to je i sreća sportaša. Jer za dva dana sve će biti zaboravljeno, na rasporedu je novo gostovanje, susret za koji nemaš pravo na alibi, pravo na grešku, susret u kojem ako pobijediš, većina će ti zaboraviti na tu "prokletu" Vojvodinu.
Ipak za trenera nije bilo novog susreta. Poraz mu je označen kao konačni, posljednji čavao u njegovom lijesu. Koliko ste puta čuli da treneri nikad ne raspakiraju kofere, jer nikad ne znaju kad ih može snaći otkaz? Postala je to omiljena rečenica njih, ali i novinara koju su je vjerno prenosili.
U Zadru je to ipak drugačije. U Zadru ti otkaz ne može dati samo uprava, tu te može snaći, kao nigdje drugo, otkaz javnosti, koji ne možeš anticipirati, osujetiti i sam se povući. Jedan ili evenutalno dva kriva poteza i samo je pitanje dana kada si bivši. No, isto tako specifikum zadarske javnosti je i da rijetko griješi. Uvijek ili gotovo uvijek ona zna prepoznati trenutak za rastanak i za reći zbogom. Tako je bilo i u ovom slučaju, trener Petrović dočekao je svoj trenutak za rastanak.
No, tek ovdje slijede reprekusije te "proklete" Vojvodine, te utakmice koja je pokrenula lavinu događanja. Kako je svima poznati, već istu večer kandidat za novog trenera i vrlo izgledan nasljednik bio je Dražen Anzulović, koji je sljedeće jutro došao na finalne pregovore. Znamo svi kako je završilo.
Službeno, odbio je klupu jer nije slagao momčad. Zaista, nije potrebno puno razmišljanja i kontemplacije da se upitamo, pa zar on to nije znao dan prije u Zagrebu, nego je morao doći u Zadar i uvjeriti se da Malik Dixon je zaista taj Malik Dixon, a da je Garnett isti onaj tamnoputi igrač koji je lani igrao u Splitu. I da Zadar stvarno jest Zadar. No, dobro, ako stvarno jest tako, gospodina Anzulovića treba pohvaliti na temeljitosti.
Brzinom svjetlosti potraga za trenerom se nastavila i pretvorila u epski roman. Na traci su se izmjenjivali kandidati, od Jasmina Repeše, Dražena Brajkovića, Joška Pulje preko Memija Bečirovića i Vlade Đurovića pa sve do Petra Popovića. Poput kandidata, kružile su i priče i šaputanaja s Kalelarge zašto su svi oni odbili mjesto trenera ili tko ih nije htio. Po nekima je Repeša bio preskup, po drugima nije odgovara određenim osobama u klubu, a po trećima nije bio u kombinacijama za trenera.
Welcome to circus Zadar!
Pulja, Brajković, Popović i Đurović su otpali brže nego ih je netko spomenuo. Makar su neki, poput Pulje bili i jako blizu preuzimanju najvažnije funkcije u Gradu Zadru, nakon mjesta gradonačelnika. Uz njih u optjecaj su puštena i imena novih igračkih pojačanja, mogućih prinova. I ponovno priče s Kalelarge. Ponovno, nagađanja o Coreyu Breweru, pa Vonteegu Cummingsu, zatim o pojačanjima na centarskoj poziciji, gotovo svi su znali da nas Marlon Garnett napušta, a oni "upućeniji" su tvrdili da je siguran i odlazak Dixona, te još jednog ili dva igrača.
I dok su svi pričali, u kutu je tiho radio čovjek koji je godinama unutar Kluba, čovjek koji je uz klupu proživio mnogo sezona. Denis Pleslić. Na kraju sage nametnuo se kao najbolji izbor i označen jv kao budući trener, ukoliko pobjedi u sljedećem kolu protiv Cibone. Čovjek koji je svojim radom, a ne pričom došao do mjesta gdje je sad.
Prve obrise igre ocrtao je već za dva dana, donio momčadi potrebnu svježinu i uveo nove napadačke opcije, te, ne manje važno, izborio pobjedu na gostovanju, prvu nakon 2. kola i gostovanja u Zagrebu. Nekoliko godina rada, nekoliko godina strpljenja i upornosti te upijanja košarkaškog znanja dovelo je Pleslića do mjesta prvog trenera. Cirkus je nakratko stao, a konture novog Zadra su se počele oslikavati. I to na pravim temeljima. Jer za trenera, makar još uvijek privremeno, je postavljena osoba koja je tu poziciju zaslužila znanjem i radom, a ne zahvaljujući vezama, interesima i medijskim napuhavanjem.
Cirkus je otišao iz grada, no ipak ostaje još mnogo posla. I kako se uvidjelo da je Pleslić najbolji izbor za trenera, tako će se, nadajmo se, uvidjeti da trenutnom rosteru trebaju i određena igračka pojačanja. I onda će se u nepreglednoj hrpi imena doći do jednog koji je poput Pleslića bio pod nosom cijelo vrijeme. Ime Rommela Becka, fantastičnog igrača koji je zbog incidenta još početkom rujna otišao nazad u Los Angeles. Kvalititenog igrača, odličnog šutera, čovjeka koji svojim košarkaškim znanjem i vještinama predstavlja najveće pojačanje za Zadar.
Treba mu vremena da se vrati u formu? Treba mu vremena da se prilagodi situaciji igračima? Kvalitetnim igračima i igračima koji znaju i mogu nikad ne treba vremena, oni su van svih sustava, rođeni da vode. Njima samo treba da ih netko konačno prepozna i zaključi da su zaista najbolji izbor, te im samo gurne loptu u ruke i kaže onu američku: let's play ball!
/
Trebala je to biti jednostavna i lagana utakmica. Kao po mjeri napravljena za podizanje samopouzdanjai morala u ekipi, u kojoj su, navodno, poremećeni svi ljudski odnosi unutar zidova svlačionice.