/
Niz je velikih europskih klubova koji sa punim pravom pretendiraju na ime najboljeg. Takav izbor najvećeg i najboljeg je daleko od zahvalnog, štoviše mislim da je nemoguć. No, ipak za jedan se klub oduvijek govorilo da je kraljevski.
Iako taj epitet ispred njegovog imena stoji iz sasvim drugih, povijesnih razloga, iako većina sportskih zaljubljenika na spomen kraljevskog kluba sjete se prvo njihovog "velikog brata," nogometnog kluba i ovaj košarkaški svojim rezultatima, igračima a ponajviše svojom poviješću zaslužuje i ponosno nosi svoj epitet. Naravno, već ste svi shvatili radi se o "Real Madridu", klubu s kojim smo se i mi, to jest naš klub, KK Zadar susretali u Europi i igrali oštre i velike utakmice u samim završnicama Eurolige.
Danas, Real Madrid ipak nije ni blizu svoje nekadašnje slave s kraja šezdesetih i zlatnih sedamdesetih kada je čak tri puta stajao na vrhu Europe, a još dva puta igrao u finalu. Posljednji svoj Euroligaški naslov osvojili su prije 13 godina, 1995. u finalu u Zaragozi kad su pobijedili Olympiacosa, a u domaćoj ligi su u posljednjih devet godina samo se dva puta penjali na tron kao osvajači. U zadnjih petnaest samo tri puta. Pitate se zašto sam baš odabrao Real Madrid u svojim uvodnim rečenicama? Zašto ne Barcelonu, Tau Ceramicu, CSKA, Panathinakos... Zato što taj Real Madrid i danas ima iste uvjete kao i one s kraja šezdesetih i u sedamdesetima, danas taj Klub i uprava omogućavaju najbolje uvjete svojim igračima, košarkašima. Proračun je u potpunosti otvoren, nijedna cijena nije prevelika cijena, uvjeti za treniranje su najbolji, trenira se prema najnovijim metodologijama rada, a stručni stožer broji više od 20 članova. Dakle, ima novaca, ima se preduvjeta, klub ima itekako veliki renome kako u Europi, tako i u svijetu, ali već 13 godina nema tog, najvećeg trofeja. Pa što onda nedostaje? Gdje je zapelo?
Zapelo je u toj famoznoj "kemiji." Ovu sam riječ toliko puta čuo, pročitao, pa i sam upotrijebio da je već sada postala nekako odbojna, u neku ruku neprimjerena. Zašto neprimjerena? Radi se o kolokvijalnom izrazu, žargonu laika, a smisao riječi označava empirijsku znanost, nikako bit košarkaške igre ili sporta općenito. Upravo zato ne ću više ni riječju spomenut. Koristit ću itekako prikladniji naziv, sintagmu koja itekako dobro ocrtava psihološku snagu momčadi, njen duh i raspoloženje. Radi se o - pobjedničkom mentalietu. Upravo taj pobjednički mentalite je on što nedostaje Realu svih ovih godina, a i ono na čemu se toliko radi trenutno i zaziva poput meke s neba u našem Klubu, KK Zadar.
Svi vi itekako dobro znate što se događalo proteklih dana. Zbog odbijanja i neposlušnosti iz prve momčadi izbačen je, potencijalno najbolji igrač Zadra u predstojećoj sezoni, Romel Beck. Iz momčadi je izbačen na čvrsto, neumoljivo, gotovo tvrdoglavo insistiranje trenera Petrovića, koji danima nije htio odstupiti ni milimetra od svog uvjerenja i zahtjeva prema upravi Kluba. Uopće ne želim ulaziti u pojedinosti slučaja, tko je što kome rekao i zašto. No, ono što je svakome vidljivo, bjelodano i razumljivo nakon ovakvih poteza je da je moral ekipe pao, da svlačionica nije unisona i da svi protiv nekoga imaju nešto. Naravno nitko ne može očekivati idealno stanje stvari, svatko malo upućeniji svjestan je situacije i odnosa između sportskog direktora i trenera, koja se već dvije godine može opisati svakako, osim prijateljskom. No ipak u tome odnosu postoji, makar bila samo službena doza uzajamnog poštovanja. A upravo je nje nedostajalo u Beckovom slučaju. Jer niti je Romel imao poštovanja prema momčadi, treneru i dresu koji nosi, a niti je Aco imao poštovanja prema svome igraču i prema ljudskoj osobi.
Kako se gradi momčadski duh, mentalitet pobjednika? Kao što su svakoj kući potrebni dobri temelji, tako je i svakom klubu potrebno prvo ustrojiti hijerarhiju odnosa, odnosno ustanoviti trenerov autoritet. Na terenu se zna i mora poštivati hijerarhija. I nikad nijedan trener nije izgradio svoje ime i postizao uspjehe sa Klubom ako se nije postavio kao vođa momčadi, kao primus inter pares, kao onaj čija je zadnja. Da, takav se način uvodi i čvrstim stavom, čvrstom rukom, pa čak i vikom na igrače, dernjavom ako hoćete i tjeranjem i zbog najmanjih 'nepodobština' na određene kaznene vježbe. No autoritet trener ne gradi samo time.
On gradi sa svojim znanjem o sportu kojim se bavi i kojem podučava svoje igrače, gradi se i razumijevanjem, razvijanjem odnosa. Primijetili ste da sam rekao "svoje igrače" - da to je bit. Svaki trener mora igrače Kluba kojeg trenira tretirati kao svoje. Treba ih svojatati, braniti od vanjskih napada, ali isto tako ih prvi upozoravati na greške, ispravljati ih, pa i kažnjavati. No prema svakom svome igraču on se mora postaviti na drugačiji način. Jer kako je svaka osoba individua, tako i svaka osoba zaslužuje individualan pristup. Igrač koji je pametan, koji razumije igru ne prihvaća galamu, ne prihvaća objašnjene tipa: "Ti si majmun, kako to pucaš", on prihvaća samo nešto drugo. Dok opet kod određenih igrača upravo takva vrsta komunikacije "pali", uspijeva i podiže igrača. A onda kada se ustanovi individualan odnos, kreće se u gradnju, zajedničkog momčadskog duha, tog "pobjedničkog mentaliteta" - stanja kolektivne svijesti cijelokupne momčadi da ako ostave razum i srce na parketu da ne postoji nijedna momčad koja ih može pobijediti, da ne postoji nijedan rezultatski deficit koji se ne može nadoknaditi i nijedna neočekivana situacija kojoj se ne mogu prilagoditi.
Nažalost ovakav pristup treneru Aleksandru Petroviću nedostaje. Iako ne znam, i ne mogu tvrditi da kad bi posjedovao takve sposobnosti da bi Romel Beck ostao, uvjeren sam da sigurno ne bi došlo do ovako mučne situacije i predugačke 'trakavaice'. Jer, da se Aco od prvog dana postavio ovako i ovako gradio mentalitet i duh momčadi, onda bi u trenutku sukoba s Beckom već imao toliko povjerenje uprave, navijača i igrača da nitko ne bi sumnjao u njegovu odluku. Njegovi postupci u posljednje dvije godine i njegovo ponašanje, da je bilo ovakvo, ne bi ni u jednom čovjeku ostavljali ni trunke sumnje da je napravio dobru stvar. Da je pogodio. Da je Romel Beck karakter kakav momčadi i svlačionici Zadra ne treba, bez obzira na njegove igračke kvalitete.
I što sad? Trenerski autoritet definitivno nije ovako građen, zaredalo se sedam uzastopnih poraza u pripremnim utakmicama, najveći konkurent nam se itekako pojačao. Kako sad bez i jednog uvjeta sagraditi taj momčadski duh, mentalitet pobjednika, koji može donijeti presudnih nekoliko pobjeda više? Samo je jedan način. Trener Petrović mora se pod hitno okrenuto svom stručnom dijelu posla, skautingu protivnika i na kvaliteti momčadi bazirati i očekivati četiri ili pet pobjeda u prvih pet kola regionalne lige. Kvalitetom i prvim uspjesima izbrisat će se mnogo toga lošega što se događalo proteklih dana, zaboravit će se sitni interesi, trzavice i svađe i opet će u prvi plan doći sportski uspjeh. Pobjede će sigurno podići kako individualni tako i kolektivni duh, stvorit će se mogućnost za izgradnju pobjedničkog mentalitea. A onda tu priliku treba iskoristiti, podići u brzinu i više i punim gasom stići do cilja.
Da, ostaje pitanje je li nam sve to trebalo? Zašto se drukčije nije riješilo? No sva ta pitanja moraju biti zaboravljena, sve trzavice maknute sa strane i sve razmišljanje i sav trud igrača, trenera, navijača i uprave fokusiran na jedan cilj - onaj sportski, pobjedu.
/
Niz je velikih europskih klubova koji sa punim pravom pretendiraju na ime najboljeg. Takav izbor najvećeg i najboljeg je daleko od zahvalnog, štoviše mislim da je nemoguć. No, ipak za jedan se klub oduvijek govorilo da je kraljevski.