/ Posljednje sekunde, zadnji napad. Lopta je umalo ispala! Ne! Hvata je mladi Prostran, šut preko ruke sa devet metara..i ulaziiiii! POBJEDA! Sa istekom vremena Toni Prostran donosi pobjedu u petoj utakmici, naslov Zadru i novi trogodišnji ugovor u Euroligi.
Idealan scenarij, zar ne? Zaista bio bi to idealan završetak najvažnije sezone za KK Zadar, sezone borbe za euroligaški ugovor, sezone potpunog povratka na stare slaze slave i zlatne godine iz druge polovice šezdesetih. Važnost dalje nije potrebno ni naglašavati, osjeća se već sada, gotovo mjesec dana prije početka, mjesec dana prije prve službene utakmice u Višnjiku protiv Splita. Osjeća se i neka čudna napetost kod svih, od trenera, direktora, uprave, pa sve do navijača, kako onih najvjernijih, tako i onih, "derbi-navijača." Svi već dišu za Zadar, za ovu sudbonosnu sezonu.
Malo te tenzije i pozitivna napetost ode u krivom smjeru, naime već su svima pa i Vama na ovom portalu poznati kojekakvi incidenti ili "incidentići" koji prate pripreme zadarskih košarkaša, od zatvaranja pripremnih utakmica pa sve do i banalanih pitanja oko proslava pobjeda. Nazovite me ludim, nazovite me romantičarom, posljednjim mohikancem ili kako već želite, no upravo u ovoj proslavi trenera Petrovića ja vidim ključni element koji će nam donijeti prevagu u ovoj sezoni.
Jer, priznajmo sami sebi, Zadar nema novaca, moći, unosnih sponzora da prati Cibonu. Zadar ne može plaćati basnoslovne ugovore kakve Cibona može. Ma dovraga, nema ni potporu medija koju Cibona ovih dana prije početka sezone bezrezervno uživa. Ali Zadar ima nešto, što mu ni mediji, ni moć, ni sav novac ovog svijeta ne mogu oduzeti ili nadomjestiti. Zadar ima srce, ima još uvijek onaj romantičarski duh. Osjeća se taj duh u navijačima, u ovoj napetosti, u svađama, osjeća se u proslavi pobjede nakon naoko beznačajne pobjede u pripremnoj utakmici, nakon odrađenog treninga i pozdrava igrača jedni drugima na kupu, na Jubyevom pozdravljanju svih pozvanih i nepozvanih, od Trga pa do četiri kantuna. Zadar živi košarku.
Sjećam se, negdje kad sam počinjao malo ozbiljnije pratiti košarku, finala NBA lige. Ne, nije mi bilo nešto do rezultata, ni igre, ni navijača, gledao sam samo igru Najvećeg. Da, njega. Gospodina Michaela Air Jordana. Najvećeg od najvećih. U toj šestoj utakmici finala, 1998. predvodio je Bullse do novog naslova prvaka. Nakon sirene napravio je potez koji me definitivno uvjerio da istinski košarkaški duh nije izumro. Taj čovjek, koji je osvojio sve, koji je dobio sva priznanja, nije shvatio i ovaj naslov kao samo još jedan u nizu. Zviždukom suca uzeo je loptu i pobjegao u svlačionicu. Cijela je dvorana slavila, igrači su se bacali u zagrljaj jedno drugome, a on je u svlačionici grlio loptu i plakao kao malo dijete. Novi naslov ga je u potpunosti emocionalno ispraznio. Novi naslov, nova reska, novi prsten, ali ne kao jedan u nizu, već kao naslov uz brdo emocija, suza radosnica, naslov od srca i zbog srca, naslov za dušu.
Kako nakon takvih stvari čovjek, barem dok još uvijek nije u potpunosti razočaran rezultatima i neuspjesima vidi nešto negativno. Možda i postoji, možda ove pripremne utakmice nisu smjele biti zatvorene, možda je predsjednik i/ili direktor tu trebao zaobići trenera i otvoriti dvoranu za gledatelje. Ili su pak trebali otići na pripreme na planinu? Potpisati ugovore s strancima takve da oni dođu na početak priprema? Na kraju, možda su oštrije trebali tražiti novce od sponzora i dovesti Marka Popovića? Vjerojatno se u nekoj situaciji trebalo drukčije postupiti. No, sigurno je da već nakon prvog sučevog zvižduka, nakon prve podbačene lopte i prve pobjede ovi možda će pasti u zaborav. Doći će neki drugi problemi, ne daj Bože kakva ozljeda, ili dva tri poraza u nizu, no sve će biti u redu dok cilj ne bude ugrožen. Taj sveti cilj u sudbonosnoj sezoni. Sveta zemlja - Euroliga
/
