20 godina bez legendarnog Kreše Ćosića

25. svibnja 1995. u američkom Baltimoreu prestalo je kucati srce jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Krešimira Ćosića.

Pisati o Kreši iz današnje perspektive, s pozicije nekog tko nije imao priliku gledati ga kako igra jako je teško. Gotovo nemoguće. Ocjenjivati nečiju karijeru isključivo na temelju usmene predaje, napisa u sportskim enciklopedijama ili preko izlizanih video vrpci besmisleno je i pogrešno. Za procjenjivanje ostavštine nekih ljudi potreban je širi povijesni kontekst, a Ćosić je upravo jedan od takvih.

Nemoguće je na egzaktan način utvrditi je li je neki slikar, režiser, glumac ili sportaš najbolji svih vremena. Mijenjaju se trendovi, prolaze godine, desetljeća, stoljeća. Neke stvari krupnim koracima grabe naprijed i nekako nema smisla uspoređivati razdoblja. Jedinstvene formule ili logaritma za izračunavanje parametara uspješnosti kroz godine nema.  Međutim, ako uzmemo kao argument utjecaj koji je Ćosić izvršio na generacije i generacije koje su košarku zavoljele baš zbog njega, složit ćemo se da je bio jedan od najvećih.

Bio je avangarda. Onako golem i krakat mogao je sve. Mogao je driblati, dodati, šutirati, razigravati, blokirati. Ukratko, bio je genij.

Kao igrač osvojio je sve što se moglo osvojiti. Ima tri olimpijske medalje, od čega i zlato iz Moskve. Dva puta je bio svjetski prvak, a ima i nevjerojatnih sedam europskih medalja, od čega tri uzastopna zlata. Biran je na NBA draftu kad se u Jugoslaviji sa sigurnošću nije znalo jesu li profesionalci istina ili su pak samo mit. Zaludio je Ameriku. Bio je zvijezda američke sveučilišne košarke.

Sveučilište Brigham Young u cjelokupnoj svojoj povijesti umirovilo je samo dva dresa – jedan je dres Dannyja Aingea, dvostrukog NBA prvaka i člana one legendarne momčadi Celticsa iz 1980-ih, a drugi je Krešin. Stan Watts, bivši Ćosićev trener izjavio je da su u Provu morali graditi novu, velebnu dvoranu jer ona dotadašnja, kapaciteta od ”samo” deset tisuća mjesta nije bila dovoljna za sve one koji su uživo željeli gledati Ćosića.

”Bila je velika čast i zadovoljstvo igrati protiv njega. Kakvo li je tek zadovoljstvo bilo igrati s njim”, za Krešu je rekao Sergej Bjelov, legendarni igrač SSSR.

Takav je Krešo bio igrač.

Kao trener bio je vizionar. Reprezentaciju bivše države preuzeo je u najnezgodnijem trenutku, 1985., baš kad je ista prolazila smjenu generacije. Krešu to nije pokolebalo, vjerovao je u svoju viziju, odnosno, vjerovao je u igrače koji su nakon nekoliko godina dokazali da su najmoćniji europski košarkaški stroj u povijesti.

Divca je vodio na SP u Madrid 1986. kad je ovaj imao samo 18 godina. Sljedeće godine na prvenstvo Starog kontinenta u Grčkoj vodio je Kukoča s 19 godina, Rađu s 20 godina, Sašu Đorđevića s 20 godina, Paspalja s 21 godinom. Stvorio je temelje koje je poslije njega Duda Ivković samo kozmetički dotjerao.

Ipak, možda je najbolje da nešto o Kreši kažu ljudi s kojima je na ovaj ili onaj način stvarao košarkašku povijest.

”Nedavno sam čuo od jednog prijatelja da nitko nikad neće igrati nogomet bolje od Messija. Nikako se ne slažem s tim. Messi je danas najbolji, no već neka sljedeća generacija izbacit će nekog drugog Messija, još boljeg i još bržeg, jer to je sport, to je tako. Sve u životu ide naprijed, tako i sport. Igrači postaju sve bolji i bolji, sve dominantniji. Nekad su govorili da se nikad neće roditi novi Maradona. Sad to isto kažu za Messija. Teško je uspoređivati generacije. To se može napraviti jedino ako kao parametar uzmemo utjecaj koji je izvršen. A tu sad dolazimo do Kreše. Neću reći da je Krešo najbolji košarkaš svih vremena, ali hoću reći da je najbolji za mene osobno. Barem na ovim našim prostorima. Zašto? Zato što je bio jedinstven.

Bio je zastrašujuće polivalentan igrač. Ne znaš u kojem je segmentu igre bio bolji. Visok, bio je nezaustavljiv pod košem. Imao je pregled igre na razini playa. Ruka mu je bila toliko meka, bekovska. Tehnički je bio savršen. Jednostavno, bio je genij. Također, kad pričamo o Kreši moramo uzeti u obzir da je bio igrač koji je ”ispratio” tri generacije, igrao je u tri desetljeća, na četiri Olimpijade. Poslije je kao trener stvorio onu čuvenu generaciju Kukoča, Rađe, Divca i Paspalja.

Krešo je bio prava zvijezda u Americi, a u ono vrijeme Amerikanci su s predrasudama gledali na košarkaše iz Europe. Zamislite, zbog njega su gradili veću dvoranu. Kvalitetom, mogao je biti prvi pick na draftu, no on želio se vratiti kući. Bio sam mu i suigrač i trener i mirne duše mogu reći da je bio i kao igrač i kao čovjek bez mane. Svojim kako igračkim, tako i ljudskim vrlinama izvršio je nevjerojatan utjecaj na buduće generacije i zbog toga je za mene najveći.”

”Jebote, već je 20 godina prošlo do Krešine smrti! Ne mogu vjerovati. Što reći o Kreši? Premda malo stariji od moje generacije, bio je omiljen. Što god rekli o njegovim ljudskim i igračkim vrlinama, premalo je. Kao igrač bio je čudo, kao čovjek bio je ljudina. Sjećam se kad se vratio iz Amerike i kad smo saznali da je Mormon, mi smo se najprije zgražali. Što smo mi tada znali što su Mormoni? Međutim, umjesto da se naljuti što ga zezamo, on se šalio na svoj račun. Nimalo ljutnje nikad u njemu nije bilo. Bio je čovjek koji nije poznavao što znači bijes, gnjev, mržnja. Kad ga se sjetim, sjećam se samo jednog velikog osmjeha. U svemu je bio avangarda. Evo, ne znam  znate li, ali on je prvi od nas pustio malo dužu kosu. Sjećam se jednom da ga Bugari na svojoj granici zbog te frizure nisu željeli pustiti preko granice.

Kao igrač, bio je fascinantan, bio je inovator. Sjećam se kad bi onako visok i koščat znao loptu držati u jednoj ruci visoko iznad, a kako je bio ogroman, nitko mu je nije mogao uzeti. Kod njega sam prvi put vidio da se zagrijava na drugačiji način. Taman se vratio iz Amerike i igrali smo u Beogradu neku utakmicu. Sad, mi se onako zagrijavamo preko cijelog terena, ono trčkaramo, mlataramo rukama i nogama, a on sjedi na parketu pokraj zapisničkog stola i radi neke čudne vježbe. 5000 ljudi u dvorani samo je njega gledalo i pitalo se što to radi. U svakom pogledu revolucionirao je našu košarku.

Kad je on počinjao igrati jugoslavenska košarka tek se počela polako dizati. Prije su Rumunji, Mađari, Česi, Bugari, o Sovjetima neću ni pričati, bili puno jači od nas, no generacija predvođena Đerđom, Sašom Gecom, Daneuom, Koraćem, Rajkovićem, Daneuom ubrzo ih je sve prešišala. Mi smo samo nastavili ono što su oni započeli. A Ćosa  je najduže trajao zato jer je bio najbolji.

Inače, centri malo sporije pale, ali Krešo nije bio centar, on je bio sve u momčadi. I play i bek i krilo i centar. Kao trener bio je jednako dobar. Vratio me u reprezentaciju na SP u Madridu 1986. Nikad neću zaboraviti to prvenstvo i ono polufinale protiv SSSR. Imali smo devet razlike manje od minute prije kraja i izgubili smo. Cijela je Jugoslavija bila u šoku. Znate tko jedini nije? Krešo. Zato što je i tada pokazao da je mudriji i pametniji od većine. Shvaćao je da je to sport i da se iz jednog takvog poraza, ma koliko on šokantan bio, može samo izaći jači. Neki su poslije spominjali Divca i one njegove korake na toj utakmici nakon čega smo primili tricu, a poslije u produžecima i izgubili. Divac je bio nakon toga bio posve potonuo, ali Krešo nije dao na njega. Pogledajte Divčevu karijeru  poslije toga.

Sjećam se i kad sam bio na probi u Celticsima. Zadovoljio sam i nudio mi se ugovor, ali znate kakva su to bila vremena onda. Nije postojao normalan kontakt između FIBA-e i NBA, da sam ostao tamo bio bih profesionalac i ne bih mogao igrati za reprezentaciju. A tako nešto nije dolazilo u obzir. No, da ne skrećem s teme. Kad sam bio u Bostonu Krešo mi je bio pratnja. Bio je cijelo vrijeme uz mene, bio mi je podrška. Znao je engleski i pazio je na mene. Što da vam kažem, bio je velik čovjek i ostat će velik. I rekao bih samo za kraj, ne možete vjerovati koliko ga je ova raja u Srbiji voljela. Jednostavno, Krešo je bio omiljen gdje god se pojavio.”

”Čovjek i igrač. Najveći svih vremena. Možete se vi sad zvati ovako, možemo se mi zvati onako, mogu se ovi oko nas zvati nekako treće, no svi skupa smo nekad bili Jugoslavija, bili smo u košarci najbolji na svijetu, a Krešo je bio najbolji od sviju nas. Pa njegova divna supruga Ljerka, pa djeca… Kad na ovaj način, u ovim okolnostima pričam o Kreši, strah me da ne postanem patetičan.

Ljudi kažu da je bio igrač izvan svog vremena, inovator. Pa kako neće biti kad je onoliki, s 211 cm mogao bez problema zabijati sa šest, sedam metara. Uhvatio bi loptu pod svojim košem i prešao bi s loptom cijelim teren da bi zakucao. A blokade. Rusima bi ispadala lopta od straha kad bi ga vidjeli ispred sebe. Kad vam sad ovo pričam, trnci me prođu i ne mogu vjerovati koliku sam sreću imao što sam mu bio suigrač.

Kod mene vam nema laži i prevare, nema kurtoazije, svaka riječ koju kažem odmjerena je i na riječ mi vjerujte kad vam kažem da je Ćoske bio najkreativniji košarkaš na potezu od Amerike, pa sve do Kine. Nije bio samo zvijezda svog vremena, bio je evergrin, i danas bi mogao igrati.

Kao čovjek, bio je ljudina. Premda mi je njegov stil života bio pomalo čudan, to nije umanjivalo moje iskreno divljenje prema njemu. Kad kažem čudan, onda pritom mislim na njegovu pripadnost mormonskoj crkvi. Načela koja ta crkva propovijeda u principu su hvalevrijedna i mislim da bi ih se svaki čovjek trebao pridržavati, no Krešo je po mom mišljenju malo preduboko zaronio u tu vjeru. Ipak, nikad se zbog toga nije udaljio od nas, niti smo mi od njega. Štoviše, često smo smišljali fore da ga na račun mormonstva zezamo. On nije pio alkohol, a mi bi mu namjerno sipali alkohol u piće. Ili, Mormoni zabranjuju psovanje, a mi smo namjerno ispred njega ”beštimali”, samo da njemu dignemo tlak. Bili smo mangupi, a on nas je takve volio.

Bili smo posljednja romantična generacija s ubilačkim nagonom. Kad me pitaju je li ta naša generacija bolja od one Kukoča, Dražena ili Divca, ja se nasmijem i samo im kažem da ja mogu pričati jedino s ”ukućanima”  pod navodnicima. Pod ukućani mislim na one koji su primljeni u Kuću slavnih. A i gdje je njima olimpijsko zlato? Imaju li ga oni? Nemaju. Neki će reći da u Moskvi nije bilo Amerikanaca zbog bojkota. Jebe mi se, neka se žale Obami.

Naravno, šalim se, ali moje mišljenje je da smo bolja generacija od njih. Novosel je bio genijalac. Imati skor 11:1 protiv SSSR! Tko je branio Kukoču, Draženu, Divcu i Rađi pobijediti Sovjete u finalu u Seulu? Tada bi i oni imali zlato. Ili onaj poraz u Madridu 1986. Imati devet razlike minutu prije kraja, pa izgubiti. Znaš li kad bi se to nama dogodilo? Nikad, eto kada. Pa i ono zlato u Ljubljani 1970. Da, bilo je zlato, ali uz poraz od Rusa. Sreća da je sustav natjecanja bio takav kakav je bio. A moja je generacija te Ruse gazila.

Zvao si super sugovornika na ovu temu jer znam da ti Praja (Dražen Dalipagić, op.a.) nije imao što pametno za reći. Ali što ćeš, bio je barem super igrač. Zezam se malo, ali ozbiljno mislim kad kažem da prisjećanje na uspjehe moje generacije izaziva nelagodu kod vladajućih elita i kod vas i kod nas. Mi izazivamo neku vrstu nostalgije, a samim tim smo nepoćudni jer oni smatraju da je sve počelo od